Mama je najviše posla imala u prosincu. Jer, tada je doček nove godine, i provod u najluđoj noći, bilo nešto što se prepričavalo mjesecima. Mušterije su donosile na šivanje raznorazne kreacije, ovisno o mjestu dočeka. A mjesta za doček nije manjkalo. Od onih skromnijih, po gradskim kvartovima, poznatijim kao društvenim domovima mjesnih zajednica, pa obrtničko - cehovskih dočeka, do onih najluksuznijih, u jednom od dva gradska hotela.
U toj je noći sve bilo dozvoljeno, pa čak i malo pretjerati, trebalo je zablistati, što su neke gospođe doslovce shvatile, pomiješale materijale i stilove kojih se ne bi postidjeli ni stari majstori, replike čijih slikarskih radova su nas gledale s goblena. Valjalo je u toj navali, koja je počinjala već u drugoj polovici studenog, dobro organizirati dolazak na probe skrojenog. Materijali složeni po datumima zakazane probe, umotani u papir, s naznakom imena mušterije, skicom onoga što treba sašiti i proporcijama, zauzimali su sve više i više prostora na polici. Nemalo puta, mama je prestala šivati na tren, naslonila glavu o dlanove i pogledala na zidni kalendar
- Da do 31.12. ne spavam i ne jedem, neću stići sve napraviti - uzdahnula je.
- Pa, uzela si sve što su ti donijeli, nikog nisi odbila - odgovorio je tata
- Naravno da nisam odbila, kako da odbijem? Sad su me se sjetile i one koje mi nikada nisu donosile ništa na šivanje. A, znaš zašto? Zato što su nam njihovi muževi nešto napravili tijekom godine, i što smo pošteno platili, pa sad misle, dobit će novogodišnju haljinu za džabe! I tako godinama. Ili šivaj familiji, rođacima, prijateljima, kumovima, i di smo - tu smo. Pola džabe, pola badave - završila je, gotovo tužnim glasom, znajući već unaprijed da će blagdanske kolače ispeći na staru godinu. Ni dan prije.
A mušterije k'o mušterije. Neke su se pridržavale dogovorenih termina dolaska na probu, al' neke baš i ne. Dolazile su bez ikakve najave, jer eto, baš im je usput, povezao ih netko tko ide na posao, ili idu liječniku, pa će vidjeti nije li njihovo možda već skrojeno, ili tek toliko da skrate dan.
Al', mami je dan bio prekratak. Šivanje do dugo u noć, tražilo je koji sat sna duže, makar do osam ujutro, što je nekima bilo nezamislivo. Kako to da šnajderica još spava, a već je osam? Najupornija i najdosadnija bila je Kaja. Kao da nije imala drugog posla, njoj je baš bilo zanimljivo jednostavno doći, gledati kako mama šiva, i diviti se kako to ona ne bi mogla ni da je, kako je govorila, netko reže.
Nenajavljeno, kako je i nače dolazila, evo je jedno jutro. Kaja je odredila da je došlo vrijeme da i ona dođe na probu. Tek što se sivi prosinački dan počeo nazirati, drma kapiju, lupa o prozor, pa kombinacija kapija - prozor.
- Gdje ste? Otvarajte kapiju! Pa, ima li nekog doma? Hallo!!
Mama se trgnula iz sna, i tati će, polutiho:
- Ta Kaja je baš šašava! Evo je opet! Ajde izađi i nešto smisli. Nisam joj skrojila, a nisam joj ni rekla da će biti danas.
- Šta da joj kažem, šta? Kako da nešto smislim, kad smo oboje doma? - nenaviknut je na laganje tata.
- Ma, znaš šta? Reci joj što god hoćeš, al' ja nisam doma - okrene se mama, i pokušava uhvatiti još koju minutu sna.
Kajin atak na kapiju i prozor ne završava. Sad se već i prvi prolaznici zaustavljaju pred kućom, pa zna se da su šnajderica i suprug doma. Tata lagano zapali cigaretu, došeta do kapije, otključa, i na Kajino tko zna koji puta ponovljeno, jel' šnajderica doma, mirno odgovorio:
- Paaa, i nije ...
Kaja je još minutu- dvije stajala u nedoumici, ući ili ne, jer tata joj nije niti jednom gestom dao do znanja da je dobrodošla.
Mama je zaključila da u životu nije čula bedastiji izgovor, al Kaja više nije dolazila nenajavljeno.
