Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima
III. dio: Zatvoreni krug
III. poglavlje: Smrtonosna ljubav
Neustrašivi su osvetnici tek maloprije krenuli u bespoštedni pobunjenički pohod, čvrsto odlučivši prekrojiti svoju iskvarenu i nepravednu stvarnost, a gorući Ignedis u čijem su se prokletstvu nedavno utapali, sada je u njihovim očima izgubio svoju prepoznatljivost pretvorivši se u daleku, prodorno svjetleću dubinu. Rulja vjernih sjenki koje su vapeći za slobodom bile spremne prikloniti se bilo kojem moćnom spasitelju, sada bijaše samo monotona nakupina neuglednih točkica zaklanjanih vrelim paklenim zidovima. Ubrzo je epski prizor beskrajnog prostranstva Ignedisa iščeznuo iz njihova vidokruga, a njihova su maglovita stopala nestabilna poput oblaka stupila na čvrsto mramorno tlo smješteno iza jarko crvene granice paloga carstva što je nekoć pripadalo poraženoj Paklenoj Vlasti. Vulisardov je um sada bio bistar poput najčišćeg jezera, a sjećanja toliko svježa kao da se jučer ondje odvila sudbonosna bitka protiv moćne rogate zvijeri koju su uzalud bacili u ponor propasti, ostavši bez slobode i zapečativši svoju sudbinu.
Sve silne godine zemaljskog postojanja, nevažni ljudski problemi koji su ga nezamislivo dugo pratili i ništavna slatkoća ljubavi prema opojnoj Antoneli bijahu svedeni na mističnu noćnu moru prožetu tek ponekim lijepim snovima. Unatoč tomu, Vulisarda nije obuzela zbunjenost niti je imalo sumnjao u svoju prošlost jer bio je siguran da su svi nevažni zemaljski događaji koje je ostavio daleko iza sebe ipak bili dio njegove teške osude što ju je sada kanio naplatiti. Kad se siloviti tmurni vrtlog konačno smirio, povukavši se u hladni mramorni pod, on oko sebe ugleda stare saveznike koji se zajedno s njime otisnuše u uski granični prostor, a besprijekorna careva straža već je pomno motrila svaki njihov pokret, spremajući se za neustrašivi napad i bučnu pobunu koja će probuditi čitavu zemlju. Poput božanske vladarice koja je svojom očaravajućom pojavom tjerala sve podanike na bezuvjetnu poslušnost, Norfilda u bitku pošalje trojicu krhkih, ali odlučnih smrtnika, obasuvši najbližeg demonskog čuvara svojim zapanjujućim pogledom i ispustivši prema njemu gipke crvene zrake iz svojih bistrih očiju.
-Vrijeme je da se suprotstavimo njegovim najjačim podanicima! Još nisam dovoljno snažna da ih sve sama uništim. Ali ipak ih mogu omamiti svojim neodoljivim moćima! Kretnje će im postati usporene, a zamah slab i neodlučan. Vjerujem da ćete ih onda moći savladati. - uzvikne zanosna crnokosa demonka te odmah počne vršiti svoj razboriti plan, ali lica ostali triju boraca zračila su zbunjenošću, nezadovoljstvom i nepovjerenjem jer bijednici nisu posjedovali oružje kojim bi se suprotstavili kolosalnim stražarskim mačevima i zastrašujućim rogovima tih pomahnitalim atrofolskih zvijeri.
-Nemamo ih čime napasti! Ako u naše ruke ne dospije vrlo moćno oružje, ostat ćemo potpuno bespomoćni! Njegove razorne vojske će nas ubrzo preplaviti i neslavno ćemo propasti!- slabašnog je Anfolija obuzimalo nevjerojatno zaprepaštenje i snažna nelagoda, a zbog silne panike srce mu je udaralo tako hitro i mahnito da su njegova nestalna siva prsa nezaustavljivo podrhtavala.
-Samo vjerujte mojim obećanjima i ne brinite za svoju sudbinu. Na tren će zlikovci postati toliko tupi i tromi da će im mačevi gotovo ispasti iz ruku!- hrabra Norfilda nije bila svjesna nemoći svojih saveznika jer u svom je vitkom tijelu prekrivenom tek rijetkom crnom maglom osjećala neizmjernu moć, toliko veliku da će njome uskoro moći pokoriti i samog Velikog Suca. Bijednici nisu imali drugog izbora i bili su prisiljeni hrabro pojuriti prema trojici divovskih vojnika nepostojanja kako bi si priskrbili čvrste i okretne mačeve neophodne za daljnji opstanak. Morali su ponovno riskirati svoju dugotrajnu sudbinu za tek jedan sitni okršaj da bi dobili priliku upustiti se u konačni obračun.
-Paklene izbjeglice ne smiju kročiti u atrofolsko carstvo! Niste dobro došli u zemlju nepostojanja!- nemilosrdni vojnik podigne visoko teški zlatni mač te snažno napne svoje mišićave ruke, pripremajući se za pogubni zamah.-Sada više nema povratka! Past ćete pod našim oštrim sabljama, a onda je vaša sudbina prepuštena nemilosrdnom caru Egzufrileju.-izdere se stražar dubokim demonskim glasom, režeći prodorno na nepozvane smrtnike, no iznenada posustane zaslijepljen gipkom siluetom razgolićenog Norfildinog tijela, a dubinu njegovih očiju pogodi oštri crveni bljesak, dugotrajno zaklonivši nekoć budni pogled. Kad su začuli ime svoga zakletog neprijatelja, u njima se probudio neopisivo snažni bijes, a bezvoljna i klonula tijela izmorena trkom kroz šumu visokih plamenih jezika ponovno su bila napojena svježom živošću, snagom i hitrinom.
-Pripremite se za propast!- Nitko još nije nekažnjen prošao atrofolskom granicom!- odzvanjali su mukli i usporeni glasovi omamljenih demona, dok su njihove mlohave ruke uzalud nastojale labavim zamasima uništiti drske pobunjenike. Izmičući se neuhvatljivo polaganim stražarskim kretnjama, Vulisard je ubrzo uspio prevladati naizgled nepobjedivu bijesnu zvijer, a oštri zlatni mač kojim je maloprije suvereno štitila nedodirljivost svojeg gospodara ubrzo je bio zariven u njeno hrapavo lice iz kojeg prosuklja vrela crvena krv.
-O ne! Što mi se događa!? Zašto se nisam u stanju suprotstaviti običnom, bijednom smrtniku!?- nepopustljivi su zlikovci uporni nasrtali na nadmoćne čuvare pravde, rušeći se pod njihovim hitrim udarcima i pretvarajući se u nepokretna trupla bez osjetila u kojima bijaše zarobljena samo zabrinuta i zaprepaštena svijest.
-Čini se da su obližnje careve vojske na izmaku snaga! Samo se nadam da nisu uspjeli prijeći opnu koja vodi u sami Atrofol jer ako taj licemjer u napad pošalje sve svoje slijepe podanike, onda moje moći neće biti dovoljne!- govorila je već iscrpljena demonka obuzeta snažnim zanosnom borbe, dok su iz njenih širokih zjenica sukljale već posljednje čini , obuzimajući zadnje stražare koji obitavaše na ovom dijelu beskonačnih graničnih odaja. Čak šezdeset silovitih gorostasa bijaše svedeno na nepomična trupla, a Vulisarda preplavi silno olakšanje kada shvati da u blizini više ne postoji niti jedna prijetnja. Gotovo besprijekorni tajac nakon gromoglasnog boja bio je prožet samo tihih mrmorom crne magle svijesti što je strujala u pokošenim demonskim tijelima. No jetki predosjećaj trojice osvetnika ubrzo je bio potvrđen jer tanka membrana iznenada zatitra, a nakon prodornog udarca kroz tanki otvor zakorači mistična čovjekolika silueta odjevena u oklop atrofolskih čuvara, tek neznatno prilagođen njegovom ljudskom obličju. U zbunjenom i uplašenom Vulisardu njegov je lik pobudio neugodna stara sjećanja, a zavist kakvu je davno ćutio prema Antonelinom izabraniku Marijanu polako je ustajala iz njegovih skrovitih dubina.
-Izgubili smo zadnju priliku za spas! Egzufrilej je sigurno svjestan našeg prisustva i već je naredio svojim podanicima da nas bez milosti progone. Sve više njih će prelaziti kroz graničnu membranu i uskoro ćemo biti okruženi beskrajnom vojskom!- zavapi uspaničeni Senueto pogledavši svoju mladu zaštitnicu izgubljenim i zastrašenim pogledom.
-Moramo skočiti natrag u paklenu ponor i sakriti se među sjenama koje nam nude savezništvo! Bježite od propasti dok još možete!-povikne preneraženi Anfolije potrčavši prema rubu Ignedisa, premda ga je maloprije odlučio zauvijek napustiti, no ženstveno ga stvorenje u posljednjem trenu obuhvati svojom mekom rukom, ne dopuštajući mu da umakne.
-Ne smijete se bojati mladića koji je zakoračio pred nas. Vjerujte da za sobom neće dovesti niti jednog pobornika zla.- uporno umirujući naizgled odlučne kukavice s kojima se odlučila udružiti, Antonela se okrene prema svojoj zaboravljenoj ljubavi, smatrajući ga tek jednom od pukih sjenki koja će postati žrtvom njene podle manipulacije.
-Ne mogu vjerovati da sam te konačno pronašao! Još nisam shvatio što me zadesilo i kako sam dospio u ovaj nepodnošljivi svijet, ali prisiljen sam služiti zlom caru koji me iznenada oteo! Sva su moja sjećanja izbrisana, ali ipak još pamtim neprocjenjive trenutke koje sam s tobom proveo i tvoje rajske poljupce koje nikada neću preboljeti! I dalje možete proći neopaženi, ali morate odmah krenuti kroz graničnu opnu jer ako gospodar shvati da sam ga izdao, svi ćemo propasti!- neizmjerno ushićeni mladić zadihan priđe opojnoj Norfildi, pogledavši je onim prodornim pogledom iz kojeg isijava čista i neiskvarena zaljubljenost.
- Samo želim vratiti tvoju ljubav i sve će ostalo postati nevažno. Nije me briga u kakvom se svijetu nalazim, dok god znam da me još nisi zaboravila!-Marijanova nepostojeća sjenka zatvori suzne oči te se primakne bezobzirnoj i hladnoj Norfildi hoteći je strastveno poljubiti. No kad je Marijanova jedina želja bila gotovo ostvarena, iz njenih sočnih usana poteče gromoglasna crna vatra te odbaci izigranog bijednika koji udari u tvrdi pod turobnih sivih odaja i zajeca ležeći na hladnom mramoru.
-Ne namjeravam prihvatiti tvoju ljubav ni pod koju cijenu! Nakon tolikih mjeseci razdvojenosti više mi ništa ne značiš!-siktala je nemilosrdna ljepotica poput zmije, parajući svakom riječju osjetljivo Marijanovo srce. U davnom zemaljskom životu, bio je snažni, zavodljivi mladić koji je svojim vitkim stasom, čvrstim tijelom i prodornim pogledom mogao osvojiti gotovo svaku ženu, no otkad su ga Antoneline čari obuzele, pretvorio se u bijednika koji je spreman dati sve za njezinu naklonost i čija sudbina ovisi o svakoj njenoj želji.
-Ne smiješ me nakon svega odbaciti! Molim te, vrati mi se! Radije bih gorio u paklu nego ostao u ovoj tamnoj zemlji znajući da si me se odrekla! Učinit ću što god poželiš! Samo pokušaj razumjeti moje patnje!- kleknuvši pred svojom nezamjenjivom izabranicom, Marijan je uzalud nastojao uhvatiti Norfildin odsutni pogled i doprijeti do njene nedodirljive svijesti.
-Žao mi je, ali ne mogu ostvariti tvoje bijedne čežnje! Mogu te samo lišiti muka u ime naše propale ljubavi!- uzvikne ona usiljenim i neprirodnim glasom te jednim zamahom obori Marijana na tlo, isisavši svu njegovu moć. Izmučena jadnikova duša pretvori se odmah u beživotni pepeo, razorena njihovom smrtonosnom ljubavlju. Zaprepašteni su pobunjenici bili zgroženi demonkinom bolnom bezobzirnošću, a njena im se bezosjećajnost uistinu počela gaditi, no odlučili su bez pogovora nastaviti bitku, ponovno zaboravivši na sve osjećaje prošlosti i sve tlapnje koje su ih sada pratile. Hrabro zakoračivši preko nepromjenjive atrofolske granice, dospjeli su u kaotičnu oluju popraćenu prodornim gromovima što sukljaše iz mahnitog atrofolskog svoda, a zapanjeni Vulisard ponovno začuje riječi koji su i njemu bile rečene prije dugih sedamnaest godina.
-Siguran sam da se osjećate uplašeno, izgubljeno i zbunjeno, a vaše jedina želja je pobjeći što dalje i pronaći svoju prvobitnu postojbinu, no dopustite da vam razbistrim um i umirim rasplamsanu svijest. Jadna ste bića koja su nedavno izgubila zdrav razum i prepustila se zaboravu punom ludila, jer bili ste shrvani strašnim očajem nakon gubitka svojih voljenih.- dok je pokvareni car tihim, smirenim i prijaznim glasom trovao atrofolske duše svojim nebrojenim lažima, u Vulisardove se kosti počne uvlačiti jeza, a njegov je zapanjeni pogled bio uperen u najveće visine svoda čija je plazma kaotično strujala iskreći zasljepljujućim tračcima svjetlosti, kao u davno doba kad ih je licemjerni vladar prvi puta ugostio u svoje carstvo.
