Već duže vrijeme fejsbuk koristim samo kao poslovni alat. Toliko sam vremena visio na njemu da sam već sam sebi u ogledalu počeo sličiti na Marka Zuckerberga, pa sam odlučio svoj privatni profil staviti u stanje totalnog mirovanja. Zato na njemu više nema ni slike ni tona. Tu i tamo ostavim negdje pokoji komentar ili poneki lajkić, i to je sve. No prošloga tjedna otkrio sam jednu izvrsnu alatku na ovoj društvenoj mreži, koja je doduše oduvijek bila tu, samo nikada se njome nisam koristio jer sam mislio da ne funkcionira. Ali ne samo da funkcionira, nego je totalno funkcionalna.
To je ona mala strelica u desnom uglu komentara preko koje možete prijaviti policijskoj službi fejsbuka sva ona lica koja krše pravila pristojnog ponašanja i ostavljaju svoje verbalne škovace po javnim portalima. I sada vam ja svako malo tužakam.
A počelo je sasvim slučajno. Jedan dan mi je tamo neki fašist toliko digao tlak da sam išao isprobat kako to radi. Nisam očekivao ništa, ali, rekoh, da probam. I gle čuda – ZBILJA RADI. Kakvog li predivnog osjećaja. Probam ponovo, na drugom fašisti, i opet radi.
U samo dva dana skinuo sam šestoricu notornih hitlerovaca. Trojicu sa hrvatske i trojicu sa srpske strane. Oni su naime uvijek u paru, jer su stalno jedni drugima na nišanu, tako da ako idete redom uvijek je šansa da ih na listi bude 50:50.
Kada sam dobio prvu povratnu obavijest da je moja prijava osnovana i da je dotični komentar izbrisan, osjećao sam se kao Yul Brynner kad je digao most na Neretvi.
Ovo, rekoh, treba razglasiti na sva zvona, jer mnogi još ne znaju, ili se naprosto niti ne sjete da u samo tri klika mogu na ovaj vrlo učinkoviti način izraziti svoje NE širenju mržnje. A to je u neku ruku i naša građanska dužnost, jer društvene mreže nisu više samo poslovni alat ili bezazleno mjesto za druženje i zabavu, nego su postale moćno oružje, kojim se lako potpaljuju strasti masa nemoćnih da misle. Zato nema smisla stajati po strani kao da se nas to ništa ne tiče.
Posebno zabrinjava to što sve više takvih fašističkih komentara (ne postoji blaža riječ za galimatijas uvreda kojim se trude poniziti drugu naciju, rasu ili vjeru) ostavljaju intelektualci. Naime, obično prije nego što odlučim pokrenuti postupak tužibabe protiv takve nečije gadarije, provjerim da li iza tog profila uopće stoji ljudsko biće. I ostanem zapanjen brojem visoko obrazovanih debila (ne postoji blaža zamjenska riječ za takve retardirane mozgove).
Očito da karakter i obrazovanje često ne idu skupa ruku pod ruku. Ili su možda zakazali profesori koji se još niti sami nisu uspjeli dogovoriti među sobom tko je u Drugome svjetskom ratu bio pobjednik, a tko gubitnik i jesmo li mi (i oni) bili na ovoj ili na onoj strani – pa je svima koji se ne trude razmišljat malo bacilo na mozak. A neki su od takve zbrčkane povijesti toliko prolupali da su potpuno izgubili kompas. Sa takvima se ne isplati ulaziti u rasprave jer će na vas sasuti salve uvreda i samo ćete im dati na važnosti. Ali ne treba biti ni totalno pasivan i nijemo promatrati njihove rasističke vulgarije, nego si dati malo truda i sa dva-tri klika izbrisati ih s lica novinskih naslovnica.
Pa eto, ne bilo vama teško. Jednog, dva… nije bitno, samo da svatko od nas ispuni neku svoju građansku kvotu. Neka se zna da nismo svi postali od majmuna.
Kolumna Priroda društva, Davor Suhana, na portalu Moja Rijeka
