Imaju mladi Virovitičani doista sve - osim prostora u kojem bi se sastajali i družili. Kako vjerujem u dobrohotnost gradskih otaca i njihovo suosjećanje prema mladima, taj sasvim praktičan problem smatram već riješenim, pa makar...
Gdje ćemo čekati Novu godinu uvijek je prvi pitao Plik, krajem studenoga. O, ima do tada još punih mjesec dana – odgovarali bismo mu, kao da je to još strašno daleko. Jer mi u društvu, znalo se, uvijek smo zajedno čekali Nove godine.
Našu prvu zajedničku Novu godinu 1981., organizirao je Kuki u svojoj sobi. Plesali smo, jeli sendviče, snimili odlične fotke s prasećom pečenkom, a u ponoć, umjesto da napravimo talambas, uz svijeće smo slušali poeziju – što neki od nas i danas navode kao ordinarnu glupost! Za sljedeći doček opet se pobrinuo Kuki, ali ovaj put on i dečki uredili su prostoriju u dvorišnoj zgradi iza njegove kuće i jedno vrijeme bilo je to naše, interno, okupljalište. Ne znam točan redoslijed - jedan ili dva dočeka organizirao je Horvat u svojoj vikendici u Milanovcu, nekoliko ih je bilo u «Zlatnom klasu», ali kad smo svi zajedno dočekali desetu, kao stari bračnjaci, mi koji se nismo dotad već spanđali s nekim društvu, počeli smo tražiti druge aranžmane.
Za prostor, kao i za organizaciju većine tuluma, kod nas bi se uvijek pobrinuli dečki. Netko je uvijek morao povući zbog društva, a našim dečkima to nije bilo teško. Mi ostali dali bismo po 50 tadašnjih dinara - otprilike kao isto toliko današnjih kuna - i bilo je to dovoljno za tulum do zore, a ako smo baš htjeli, mogli smo donijeti kolače ili poslije ponoći skuhati kavu.
A baza svih naših novogodišnjih dogovora bio je, dakako, Omladinac. Tu bismo se nalazili i prije i poslije dočeka, dogovarali se i organizirali ili pak slavili reprize. Za takve prilike mi djevojke vježbale bismo šminkanje i dotjerivanje, dok bi se dečki junačili plaćajući runde pića ili komentirajući glazbu. Bili su to prostori u kojima smo, bez neposrednog nadzora odraslih, stvarali vlastiti svijet u kojem smo se razumjeli. Upad je bio simboličan, cijene cuge također, iako nekih kafića za usporedbu u početku osamdesetih zapravo nije ni bilo, postojali su samo buffeti i restorani.
Da se zna – sve ovo pišem zbog mladih i samo zbog njih to ima smisla. Ne moraju ni čitati, ali ovo shvaćam kao svoju obavezu. Jer naše je da im pružimo što možemo i koliko možemo, a oni će izabrati što će od svega toga iskoristiti i ponijeti dalje te što će, kad dođe vrijeme, predati svojoj djeci. Jasno je da će se moji vršnjaci tu prepoznati i prisjetiti se kako je to nekad bilo, ali oni ionako sve to znaju, a ako žele mogu izvući stare fotke i ne trebam im ja pisati pisma za prisjećanje. Ali mladi ne znaju kako smo mi u onom jednoumlju odrastali, a možda bi iz toga mogli izvući neke pouke, tako da ne moraju, kao mi, baš sve naučiti na svojoj koži.
U posljednjih desetak godina svi zajedno nismo imali baš puno prilika za podsjetiti se onog vremena. Više smo inspirirani svakodnevnicom ili pak velikom povijesnom prekretnicom i ratom, pa iako svuda oko nas trešte osamdesete - u modi, glazbi, pa i u filmu, gdje rekorde zarade obaraju remake-verzije hitova iz tih godina - kod nas se nitko još nije odvažio znanstveno pozabaviti tragovima koje su te godine ostavile na ovim prostorima.
Kako su nas obilježile posljednje godine socijalističkog samoupravljanja? Jesmo li iz njih nešto naučili ili ih je zameo vjetar? Kakvom se pokazala generacija koju su te godine odredile? Je li plodna ili je podbacila? U publicističko procjenjivanje osamdesetih upustili su se dosad novinari Igor Mirković filmom «Sretno dijete», Hrvoje Horvat, autor biografije kontroverznog rockera Branimira Johnnyja Štulića te Kruno Petrinović i grupa autora u projektu «Miki kaže volim te», također o Štuliću. Svi su pobudili veliko zanimanje. Jer dakako da nas intrigiraju te godine, s obzirom da, poneseni povijesnim događajima, nismo dosad ni imali vremena srediti dojmove.
I doista je sve bilo u ritmu muzike za ples. «Pa smo i mi, koji smo od najmanjih nogu odrastali s bolnim kompleksima što živimo u siromašnoj zemlji na kraju svijeta, odjednom osjetili da je upravo ovo mjesto gdje treba živjeti,» rekao je Igor Mirković u uvodu svog filma «Sretno dijete». Ali mi koji znamo, tu bismo ipak trebali pojasniti neke stvari. Ako su Zagrepčani odrastali s bolnim provincijskim kompleksima, odrastanje u Virovitici nama – ili je možda bolje da sada umjesto «mi» kažem «ja» - meni, dakle, nikada nije dalo povoda ni za kakve bolne komplekse zbog siromašne zemlje na kraju svijeta . Ni po čemu, nikada nisam osjetila da bi mi bilo ugodnije na bilo kojem drugom mjestu na svijetu i da Virovitica nije «mjesto gdje treba živjeti». Kako će u Virovitici biti dalje – vidjet ćemo. Rijetko tko od naših političara usudi se nabaciti nešto o strategijama, da bismo znali kamo nas oni to uopće vode. Jedan od takvih rijetkih bio je baš neke večeri u «Kontraplanu» Davorin Štern, kada je rekao kako je sigurno da će se graditi na obali – dakle, ne u Virovitici i možda čak ne ni u Zagrebu, nego na obali! Virovitica bi se, prema tome, valjda trebala pobrinuti za logistiku te obalne ekspanzije. A to mi se, za naše tradicionalno tihe slavonske ambicije, čini sasvim dovoljno zahtjevnom ulogom.
Možda sam subjektivna, pa čak i ako to djeluje hvalisavo, usuđujem se zaključiti da se Virovitica uvijek znala pobrinuti za logistiku, pa i time što je znala odgojiti marljive i pametne ljude. Za moje potrebe - a tek sad, kad sam se odmjerila sa zagrebačkim kompleksašima (pa pritom ostala i bez posla, ali ne i bez ideala) vidim da one ipak nisu bile male – Virovitica je uvijek pružala sasvim dovoljno izazova svih vrsta. Bilo je dovoljno dobrih knjiga u knjižnici, dovoljno dobrih profesora koji su mi imponirali svojim znanjem, dovoljno boljih učenika s kojima sam se mogla uspoređivati, a, dakako, i dovoljno zgodnih frajera. Njemački sam počela učiti prije prvog razreda kod Tante Tee, u muzičku sam krenula od trećeg osnovne – za mene, nemuzikalnu, bila je to trauma od koje se još oporavljam, ali i to je dio odrastanja. Imali smo uvijek svježih novina na kioscima i novih ploča u izlozima pored kojih sam svaki dan prolazila vraćajući se iz škole - tamo je danas «Dora». U kino «Zvijezda» svaki je film kasnio skoro godinu dana, ali zato sam redovito pratila Andrijine najave i kupovala kartu kad god bi stigao neki od onih o kojem sam čitala u tadašnjem «Studiju». U malom virovitičkom kinu - dobro sam provjerila u kasnijim zagrebačkim razgovorima - sasvim sam solidno formirala svoj filmski ukus i prvi put odgledala «Tko pjeva zlo ne misli», «Pretkazanje», «Emanuelu», «Lovca na jelene», «Ratove zvijezda», «Ko to tamo peva»... Pa i studij psihologije izabrala sam na temelju prekopavanja po virovitičkoj gradskoj knjižnici, jer sam negdje u drugom srednje zaključila da najradije posuđujem knjige iz tog područja.
Virovitica je za mene uvijek bila mali veliki grad, koji ima sve što ga čini gradom, a istodobno je dovoljno malen da se u njemu može vrlo ugodno živjeti. Djelomičnim objašnjenjem takve sretne suprotnosti smatrala sam razmjerno veliki virovitički Medicinski centar, ali nije zanemariva ni ona obrtnička, građanska virovitička tradicija razvijena između dva svjetska rata, koja mi se činila još slavnijom i sjajnijom u pričama o obitelji moga otate, mesara Nikole Pocrnića, koji je imao mesnicu preko puta Malog parka. Virovitica moje mladosti živjela je još tu tradiciju nedjeljnih ručkova, obiteljskih okupljanja i građanskog bontona. Ali i iz onoga što je zapalo našu generaciju mogli smo probrati neke vrijednosti.
Za razliku od Igora Mirkovića, nemamo pravo govoriti ni o kakvim provincijskim kompleksima mi koji smo sjedili u razredu s Mirom Kaselj, koja se poslije završenog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta zaposlila na «Ruđeru», a danas radi na nekom američkom institutu. Možemo li se tužiti da nam je neka duhovna hrana u Virovitici nedostajala, ako je iste klupe kao i mi gulio Dean Bonifačić, koji je završio Elektrotehnički fakultet, pa otišao raditi u Torino, zatim preko Velike bare, da bi zaključio kako američki kapitalizam i mentalitet nije za njega i vratio se u Viroviticu svojim rukama graditi kuću i pecati na Dravi?! Cure iz mog razreda bile su i odlikašice kao što su Vera Lukač Žužić, Jasna Razlog Grlica i Melita Jovinec Majurec – profesorice koje su podučavale mnoge mlade Virovitičane! Nisam ih sve pitala smijem li ih ovako javno spomenuti, ali nadam se da neće imati ništa protiv. Jer ovo smatram ozbiljnom investicijom – čistim ulaganjem u mlade Virovitičane.
Kad smo slavili 15 godina mature, pa namjerili poslije ponoći na čagu u «Trinaesticu» pitali smo jedni druge: «Tko će srediti upad? Čiji je đak na ulazu?». Takav smo mi bili razred i ekipa! Mislite da je netko od nas smatrao kako mu je u Virovitici nešto nedostajalo?
Svijet je veliko selo – na to me svako malo mailom podsjeti Kruno Šegota, kojem smeta samo to što još ne postoji način putovanja brz kao e-mail, pa da se nađemo na kavi na Niagara Falls! Što bi onda, u eri interneta (Pa virovitički kompjuteraši išli su i na svjetsko prvenstvo u Singapur!), danas moglo nedostajati mladim Virovitičanima?! Imaju doista sve - za naše prilike dobre škole i profesore, sportske terene i širok izbor slobodnih aktivnosti, a uz sve to kvalitetu života kakvu im ne može pružiti veliki grad - gdje nad svakim djetetom na dječjem igralištu mora bdjeti netko od odraslih, a školarce se ne može pustiti same u školu sve do puberteta, a tada vani nisu sigurni čim padne mrak! U tom je gradu doista sve što im treba, osim banalne stvari – prostora u kojem bi se sastajali i družili. Navodno pijani bauljaju okolo, osobito zimi, kad nemaju gdje. Ali iskreno vjerujem u dobrohotnost gradskih otaca i njihovo suosjećanje prema mladim naraštajima - jer i oni su bili mladi! A i da nisu, sigurno znaju za psihološka istraživanja o potrebama mladih i posljedicama njihovih frustracija i nezadovoljstva. Stoga taj zapravo jednostavan i sasvim praktičan problem smatram već riješenim. Pa takav prostor zajednici je, zar ne, mnogo jeftiniji od programa odvikavanja od droge, alkohola ili čak dugoročno liječenje depresije i AIDS-a?! A tek koliko bi se tu moglo roditi konstruktivnih prijateljstava, projekata, dogovora i suradnji!
Nama, mladima osamdesetih, naš je Omladinac mnogo značio. Bila je to prašna, zadimljena prostorija sa smrdljivim zahodima, no u Omladinac smo dolazili sigurni da ćemo zateći nekog poznatog. Tu smo upoznali «Doorse» i «Rolling Stonese», ali i plesali na disko-hitove u vrijeme «Groznice subotnje večeri». A kako je Omladinac bio jedan jedini, nije nas previše brinula ni podjela na «šminkere» i «hašiće», koja je u Zagrebu bila odlučujuća za primanje u društvo. Jedno vrijeme stvorila se nekakava podjela između Omladinca i hotela, pa su u Omladincu ostajali oni u zelenim tankericama – koje se, primjećujem s oduševljenjem, opet nose – dok su u hotel išli oni u sakoima. Ali niti je to potrajalo, niti je ta podjela bila nepremostiva, jer na kraju bi se svi opet pomiješali tamo gdje je fajrunt bio kasnije.
Mnogo je izrazitija, međutim, bila podjela između Omladinca i zabava koje su se održavale u okolici Virovitice. Bila su to dva sasvim različita načina razmišljanja, vrste zabave za sasvim različitu publiku, s totalno različitom glazbom, načinima plesanja i protokolima za upucavanje djevojkama. Bio je to nepremostiv jaz i takvi se ukusi nisu miješali. Ali u ono vrijeme narodnjaci su ostajali na rubovima grada, a onaj tko je želio znao je gdje ih može naći.
Narodnjaci su danas u središtu Virovitice. Kao i u središtu Zagreba. «Slušajte sve, samo cajke ne», vrište grafiti sa zagrebačkih pročelja. Ali ne pomaže. Cajke su ovladale gradovima, a urbana kultura je potisnuta, naizgled poražena. I čini mi se sasvim mogućim da će se iz tog budućeg virovitičkog prostora, koji će gradski oci sigurno osigurati za mladež, također oriti narodnjaci, koji svakog rockera iz osamdesetih bacaju u očaj – Dalmatinac, moj prvi čitatelj, inzistira da tu stoji «i najmekšeg rockera» jer tu misli na takve kao što sam ja, no ne slažem se jer rocker ili jesi ili nisi! Mladima ipak treba pustiti da se zabavljaju kako oni žele i da si sviraju što žele. Pa ni našim starima Clash nije bio po volji! Zato jedna preporuka, nikako savjet, nas iskusnijih: jednom, barem iz radoznalosti, umjesto cajki pustite, recimo, dobrodržećeg djedicu Jaggera da vam otpjeva neki svoj sentiš. Tada ćete možda naslutiti zašto smo se mi u Virovitici nekada osjećali kao građani svijeta.
Uključite se u raspravu na forumu i dajte svoj obol u borbi za dobro mladih u kojoj su za mlade sve manje šanse a bitku dobivaju neki drugi klinci koje nije briga za to (BoreLee).
