Zagrebački Muzej za umjetnost i obrt još uvijek je zatvorenih vrata ali kustosi nikada ne miruju pa se za potrebe izlaganja uspostavila nevelika MUO galerija (Ilica 163a) koja je postala doslovno „izlog u svijet“ a svojim položajem i izgledom možda i „diktira“ vrste izložbi. Među najuzbudljivijima je nesumnjivo izložba „Egon Schiele UNSEEN“ na kojoj je pokazano, do sada neviđenih, 15 djela izvedenih u grafičkoj tehnici kolotipije iz mape „Handzeichnungen“ (1920.) čiji odabir daje odličan uvid u stvaralaštvo ovog slikara jake ekspresionističke geste (15.1.-14.2.2026. Crteži i kolorirani crteži u ovoj mapi tematski su većinom vezani uz omiljenu Schieleovu temu: nago žensko tijelo a kustosi Antonia Došen i Mate Marić su u (izvrsnom) katalogu napisali sve relevantne informacije o slikarovom životu i radu, mapi i ponuđenoj izložbi.
Schiele (1890.-1918.) je živio kratko ali je stvarao užurbano i žestoko pa je iza njega ostalo mnoštvo likovnih radova (većina je u bečkim muzejima „Leopold“, „Belvedere“ i „Albertina“) i mada je slikao krajolike, interijere i figure, ženski su aktovi njegova skoro opsesivna tema. Dojmljiv biografski film „Egon Schiele: Smrt i djevojka“ redatelja Dietera Bernera (2016.) prikazuje život i slikarstvo ovog izuzetnog autora, prati žene koje su obilježile njegov život, pokazuje njegovu životnu strast i način slikanja. Ključna figura „Bečke secesije“, slikar Gustav Klimt (1862.-1918.) je u mladom umjetniku vidio izuzetan potencijal i možda svojeg sljedbenika, no Schieleov svjeto- nazor je bio daleko od dekorativnosti utjecajnog umjetnika. Mada se u Schieleovim crtežima naslućuje vijugava secesijska linija, njegovi su radovi tjeskobni i uznemirujući („… teme i iskrivljena tijela užasavaju pogled naviknut na ljepotu“ Marić).
Čulnost kojom su „obavijene“ njegove neobično postavljene žene (u filmu je inzistiranje da model zauzme određenu pozu prikazano s malom dozom humora ali je pravo pitanje, zašto su modeli na to pristajali; bile su to doduše siromašne žene i pozirale su za novac no teško je vjerovati da ih je on izdašno plaćao?!) nije puka dopadljiva erotika nego slutnja mogućeg rasula („U njegovu rukopisu sklad, proporcija i perspektiva više ne vrijede. On ih svjesno razgrađuje, tražeći novu vrstu harmonije koja se ne temelji na ljepoti nego na istini.“ Marić). Listovi iz „zagrebačke“ mape sadrže tri portreta: Schieleov autoportret i dvije studije ženskih portreta (jedan pripada njegovoj supruzi Edith Schiele kojom se oženio neposredno nakon raskida s Wally Neuzil, svojim modelom i ljubavnicom, koja je uz mlađu sestru Gerti, bila najvažnija žena u njegovom kratkom i burnom životu), prikaz majke s djetetom dok su na preostalim listovima žene u najrazličitijim pozama (istinski bi izazov bio pokušati ih imitirati i u takvim položajima provesti određeno vrijeme!).
Ako je vjerovati „nervoznim“ potezima, Schiele je vjerojatno vrlo brzo stvarao, a žene su bile mlade i gladne (neki su modeli toliko mršavi da su gotovo simbol izgladnjelosti) pa možda poziranje i nije bilo toliko tegobno kako se čini promatraču. Listovi su na zidove postavljeni prema tematskoj i vizualnoj logici (grafički dizajn izložbe Tessa Bachrach- Krištofić) a „današnjicu“ predstavlja skulptura Ivana Midžića „Izvor aluminija“ (2019.).
