KOLAR inflacija je odgovornost Vlade, ne može se prebaciti na trgovce
Sindikati upozorili na probleme u obrazovanju povodom Međunarodnog dana obrazovanja
HAKOM-ova brošura Ključevi sigurnog interneta za 50.000 učenika
Nova TV priprema ponudu za dodjelu nove koncesije
Sabor u petak glasa o vraćanju Josipa Dabre u saborske klupe
Uručeni Sporazumi o preventivnim pregledima za hrvatske branitelje za 2025.
SLJEPĆEVIĆ Naš film govori i o situaciji u kojoj smo danas

  Etika svakodnevnice

Slika u ogledalu!

  Davor Suhan           20.05.2007.
Slika u ogledalu!
Nema veće opasnosti za svijet i ljude nego kad se Domovina, Partija i Crkva izdignu iznad samog čovjeka, a čovjek postane “odan partiji”, “odan domovini”, “odan crkvi”. Taj poredak odnosa je potpuno izokrenuta slika vrijednosti od one u prirodi...pogotovo onoj za koju se vjeruje da ju je stvorio Bog, a u njoj čovjeka “na svoju sliku”.

Od kako je svijeta i vijeka nikada nije postojala naprednija politička ideja od one koja je sažeta u načelo: "Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama". Zamišljeno društveno uređenje u kojemu je ono ostvareno naziva se komunizam. U njemu nema klasnih razlika ni privatnog vlasništva...Za neke je ono životni san koji bi mogao postati stvarnost u nekoj dalekoj budućnosti, a za neke utopija… no ipak ima nešto u čemu se slažu svi:..svjetlost ovoj ideji nitko ne osporava.
Unatoč tome, komunizam kao politička ideologija danas je gotovo izjednačen sa fašizmom. Ova apsurdna kontradikcija posljedica je bogate stečevine globalnih civilizacijskih sukoba koji egzistiraju negdje na granici svjetovne i duhovne dimenzije, uz napomenu da su obje dimenzije stvorene na predodžbi ljudskog uma, duboko ukorijenjenom u egoizmu, čija je glavna osobina – sebičnost.

Antagonizmi političko-gospodarskih interesa, i vjersko-ideološki fundamentalizam, oduvijek su bili grobari svih naprednih humanističkih ideologija. Kada je u pitanju komunizam, već u Novom zavjetu se mogu nazrijeti prvi simptomi ovih bolesti koji će eskalirati dvije tisuće godina kasnije u metastazama Oktobarske revolucije, ali ne samo zahvaljujući klasi crvenih.

Režimi koji su se kitili komunističkom ideologijom ugrozili su, prije svega, “religiju” kapitala, a svojim ateističkim diskursom i sve one duhovne religije koje su sebi priskrbile ulogu monopolista nad Istinom. Pri tome je njihova nedvojbena i neporeciva etatistička surovost u obračunima sa političkim oponentima (izrazito u ranom post-revolucijskom periodu) poslužila “čuvarima kapitala” i “čuvarima Istine” za “podizanje optužnice” o udruženom ideološkom zločinačkom poduhvatu, na temelju koje je stradala i sama ideja komunizma, postavši u tom sudskom procesu sinonim za diktaturu i brutalnost, iako je ona bila samo naljepnica na partijskim uniformama drugova i drugarica koji su strojevim korakom promašili cilj, gazeći preko vlastitih ideoloških i programskih načela.
A sve je, po sudbinu komunizma, moglo biti drugačije, samo da je na vrhu piramide vrijednosti, ispred partije i apstraktne političke ideje, stajao – čovjek….Ne kao Sekretar, već kao obični Homo sapiens…Ili bolje rečeno: da se u komunizam umjesto silom krenulo altruizmom, jedinim sredstvom do kojega se može stići na mjesto gdje svi ljudi nesebično dijele sva zemaljska dobra.

Vremenom se ta željezna društveno-politička klima mijenja. Liberalne struje nacionalnih komunističkih partija polako izmiču kontroli ultra-radikalnih ljevičara, i demokratski procesi nezaustavljivo načinju i najtvrdokornije sustave zemalja Istočnog bloka, a poseban napredak demokracije izražen je u bivšoj (izvanblokovskoj i nesvrstanoj) SFRJ, koja svojim delegatskim sustavom polako i temeljito slama fizički i mentalni otpor tvrdokornih “boljševika”. Ali, u trenutku kada se činilo da je čovjek konačno isplivao na površinu i došao do daha, on bijaše ponovo gurnut na dno, i to ponovo ideologijom…. ovoga puta zvanom – nacionalizam.
I gle čuda!...još jedna svijetla ideologija – koja u pojmovnom smislu ujedinjuje plemenite osjećaje domoljublja i rodoljublja – gubi pojmovnost humanističke, i u svakodnevnom žargonu postaje gotovo istoznačna šovinizmu.
Zasluge u tome imaju opet neki narodnooslobodilački pokreti i njihova legla, ali ovoga puta oni koji su svoj politički angažman, programe i stranke, krstili nacionalnim predznakom. Za razliku od onih prije koji su štitili “interese radničke klase”, ovi novi stali su u obranu “vitalnih nacionalnih interesa”. Pri tome, međutim, ni oni nisu vodili računa o tome kako u toj borbi zaštititi čovjeka, te kako uopće sačuvati čisti obraz…što je i u ovom slučaju bila posljedica poremećenih odnosa u vertikali vrijednosti, gdje su sada (umjesto partije) nacija i domovina potisnule čovjeka opet negdje na kraj reda…Sloboda je tako ponovo postala pojam u sferi teorije relativnosti, koju Vlasti pokušavaju dokazati statistikom, iako se građani osjećaju svakako, samo ne i slobodno.
Poslije četiri desetljeća ponovo smo dobili revoluciju i post-revolucijsko vrijeme, koje, usporedbe radi, liči onom prethodnom kao jaje jajetu. Možda ne u istoj boji, ali sličnog su oblika i oba su – mućak.

Poučeni iskustvima proživljenog, sada je već očito jasno da po kvalitetu življenja cijele nacije (u zajednici ili samostalno) nikada nije bilo od presudnog značaja hoćemo li ići lijevo ili desno…hoće li vlast preuzeti komunisti ili nacionalisti (svi su oni deklarirani “demokrati”)…pitanje je bilo samo: hoće li promjenom vlasti kritična masa ljudi koji obnašaju političke funkcije (ili možda bolje – onih koji biraju vlast) prevagnuti u korist onih koji su odani Domovini, Crkvi i Partiji (što sve u prijevodu znači – use, nase i podase) ili onih koji su odani čovjeku. Hoće li to biti oni koji će humanističke ideje, na koje se pozivaju, afirmirati ili ih kompromitirati.

Povijest nas ući da je svako dobro na ovome svijetu vrlo teško sačuvati od ljudskog uma koji je u stanju sve pretvoriti u zlo.
Pogubnost ljudskog karaktera na održivost svake izvorne humanističke i duhovne misli nema granica. Dovoljno je samo prisjetiti se kroz kakve je Scile i Haribde prolazilo i samo kršćanstvo, koje samo “božjom providnošću” nije doživjelo sudbinu komunizma.…jer i ono je imalo svoju “partiju” koja je sebe postavila na pijedestal nedodirljivosti, prozvavši se također avangardom “klase” kršćanskih vjernika bez koje se ne može doći u raj, kao što je partija crvenih smatrala da se bez nje ne može doći u komunizam. Zbog istovjetnog dogmatskog stava, te sličnog rasporeda vrijednosti i ponašanja zabludjelog klera, i kršćanstvu je prijetila opasnost da u jednom trenutku svoje duge povijesti doživi propast.
Na sreću to se ipak nije dogodilo, jer koncentracija najmračnijih (ne)djela, učinjenih u ime i pod okriljem križa, zbila se u periodu srednjeg vijeka, kad je stupanj informacijske tehnologije bio na razini poštanskih kočija, a konstelacija političke moći i ideoloških interesa takva da je, unatoč broju inkvizicijskih žrtava i pustošenjima križara, kršćanstvo, u svojoj izvornoj ideološkoj, teološkoj i filozofskoj dimenziji, uspjelo preživjeti do danas, i to zahvaljujući prije svega kršćanskim trapljenicima i misticima poput Franje Asiškog i njemu sličnih.
Ipak, budimo iskreni, u prilog tom preživljavanju svakako su išle i okolnosti vezane uz duhovni preobražaj unutar same Crkve, koja je s vremenom shvatila da živi u velikom grijehu, a nedavno je čak i javno zamolila za oprost. No, unatoč tomu, Crkva je i dalje zadržala status avangarde “klase” kršćanskih vjernika i poziciju nedodirljivog čuvara Istine – bez čijeg pečata na onaj svijet ne mogu lako ući ni mala djeca – što i danas ostaje najveća prijetnja samom kršćanstvu, jer, kleru se može ponovo omaknuti.
Mislim, omaknuti onako malo jače; onako malo omakne se – svako malo.

Ali zašto sve ovo govorim!?

Danas je postalo uvriježeno mišljenje kako sve države nastale raspadom SFRJ, u svojim unutarnjim i međusobnim političkim odnosima, i dalje žive opterećene sukobima navedenih ideologija, koje jedna nasuprot drugoj stoje u nepomirljivom gardu. Pri tome se smatra da nacionalizam stoji u puno boljoj poziciji jer njega podupire Crkva. Ali, bez obzira tko koga podržava, iz svega što je navedeno može se ocijeniti da je taj ideološki antagonizam samo fikcija, jer iste ne isključuju jedna drugu.

Da budem jasniji, korijeni sukoba u epicentru Balkanskog poluotoka, nisu niti u komunizmu niti u nacionalizmu, kao niti u jednoj religiji, jer su obje ove ideologije i svi vjerski sustavi pomireni jedni s drugima upravo u svojom izrazitoj humanističkoj BITI.

Da se podsjetimo!

KOMUNIZAM:
BIT komunizma je ideja besklasnog društva u kojem su sva sredstva za proizvodnji i proizvedena dobra u vlasništvu zajednice. Ono je društvo općeg blagostanja jer svatko radi prema svojim mogućnostima a uzima samo prema svojim potrebama. Što znači da moj Ferrari (jer, ja imam potrebu voziti Ferrari) i dalje pripada meni, a vaš Fićo (Vama je dovoljan i fićo) i dalje ostane Vaš. Zajednički je samo stroj koji proizvodi lovu, i dakako lova od koje ja uzimam 80% a vi 20%, jer, takav nam je omjer potreba.
Ovo je, ustvari, samo tako slikovito rečeno, jer, u komunizmu i nema love….samo proizvedeš i staviš na policu, i kom treba on samo dođe i uzme, a ako treba tebi onda i ne stavljaš na policu nego odmah uzmeš sebi, samo se zapišeš, da se zna da si ti uzeo… Zvuči utopistički?... Da, ali morate priznati da je ideja super. I, ako baš hoćete, ja u nju vjerujem, jer smo ju u bivšoj državi dobrim dijelom uspjeli ostvariti, samo su nam sve pokvarili ateisti. Ta bezbožna masa, od 5% ukupne populacije, potpuno je isključila Crkvu iz društveno-političkog života, ne shvaćajući da je komunizam rajsko društvo, a u raj se nikako ne može bez Crkve. Zato smo poslije četrdeset pet godina i završili svi u paklu.

NACIONALIZAM:
BIT nacionalizma je u osjećaju ljubavi prema rodu i domovini. Što znači da tu ljubav, ja i Vi, izražavamo svojim odnosom prema našim kulturnim i tradicijskim vrijednostima. Kao pravi nacionalisti, mi nikada nećemo pisati grafite po spomenicima kulture, niti će nam pasti na pamet da dajemo svoj izborni glas onima koji bi na Stradunu gradili neboder. U našoj kući je nedjeljni obiteljski ručak svetinja, i jelka se kiti uvijek na Badnjak, a za razliku od onih falšo-nacionalista, ja i Vi ćemo uvijek čestitati našim susjedima njihov Božić koji slave po julijanskom kalendaru, kao i našim prijateljima njihov Kurban-bajram.

KRŠĆANSTVO:
BIT kršćanstva je najjednostavnije protumačiti. Sve stane u jednu rečenicu: “ne činiti drugome ono što ne želimo da drugi učine nama”. Tu nema neke druge priče, jer, “u tome je sav zakon i svi proroci“, osim što treba reći da ću se ja kao pravi kršćanin, prije nego dođemo u komunizam, svakako odreći svoga Ferrarija, i dati ga Vama koji imate malo para i veliku obitelj…tek toliko da se ne maltretirate u Fići…a Vi čete pak onog Vašeg Fiću pokloniti župniku, tako da su Vam za cijeli život plaćeni svi sakramenti.

Eto, i sad recite, gdje je tu sukob ideologija!? Naravno da ga nema!! Ljudi su ti koji se međusobno isključuju i sukobljavaju, a sukob nastaje u trenutku kada se ideologije i vjere institucionaliziraju u mjeri da karakter institucije postane njihovo ogledalo.
Ovdje naglasak dajem na – “karakter” i “ogledalo”. Karakter daju ljudi, a ogledalo daje sliku… i to uvijek onakvu kakva ona u ogledalu i jeste – izokrenuta. Zato nema veće opasnosti za svijet i ljude nego kad se Domovina, Partija i Crkva izdignu iznad samog čovjeka, a čovjek postane “odan partiji”, “odan domovini”, “odan crkvi”. Taj poredak odnosa je potpuno izokrenuta slika vrijednosti od one u prirodi...pogotovo onoj za koju se vjeruje da ju je stvorio Bog, a u njoj čovjeka “na svoju sliku”.

Jedina odanost kojoj se treba zavjetovati je – odanost sebi, ali u onom dijelu duhovne čistoće vlastitog bića iz kojeg zrcali univerzum postojane svjetlosti…transcendentalno polje stanja nesebične ljubavi, potpunog blaženstva i nepromjenjive blistavosti. I psihologija i religija uče da ono postoji u svakom čovjeku, pri čemu kvantna fizika klima glavom da i ona tako misli.
Treba nekako doprijeti do tog univerzuma i pustiti ga u naš svijet…tada će institucionalizirane ideologije i njihovi mentori napustiti katedru savjesti naroda, i ostaviti ljudima slobodu da dobro od zla razlučuju samo s vlastitim osjećajem za vrline ljudskosti, a ne vječitom inventurom politike i povijesti. Time su ispunjene dužnosti i prema Bogu, i prema rodu, i prema domovini… i život se polako vraća u svoj prirodni tok koji pomiruje interese svih koji su do jučer bili na suprotnim stranama, razdvojeni navodnom nepomirljivošću spomenutih ideologija. Razlike koje ih dijele više nisu nepremostive, jer njihove obale sada spajaju mostovi na koje se ne mogu postaviti strojnice i bodljikave žice.

Neki će reći kako to nije lako, da treba biti realan…i ponovo vratiti priču na povijest i politiku?...Ali život je uvijek, bio i jeste, samo stvar dobrog ili lošeg odgoja. Kakav nam je odgoj, takva nam je povijest i politika.

Komentari


Tipko
26.5.2007. 11:00
J.E.
25.5.2007. 19:29
Tipko
25.5.2007. 18:40
25.5.2007. 11:08
Tipko
24.5.2007. 19:57
J.E.
23.5.2007. 21:27
b.i.
23.5.2007. 11:08
Problem
23.5.2007. 8:17
23.5.2007. 7:39
Tipko
22.5.2007. 23:40
b.i.
22.5.2007. 23:14
Tipko
22.5.2007. 22:55
vili
22.5.2007. 22:22
leo
22.5.2007. 16:28
Problem
22.5.2007. 16:17
leo
22.5.2007. 14:30
22.5.2007. 14:10
Davor
22.5.2007. 14:09
Problem
22.5.2007. 13:38
22.5.2007. 13:23
Problem
22.5.2007. 13:18
22.5.2007. 11:42
Problem
22.5.2007. 11:13
Tipko
21.5.2007. 22:18
Pajdo
21.5.2007. 12:28
21.5.2007. 11:46
Sandra
21.5.2007. 11:41
b.i.
21.5.2007. 11:25
b.i.
21.5.2007. 11:23
odgoj prije svega
21.5.2007. 7:11


Još iz kategorije Etika svakodnevnice