Od kako je svijeta i vijeka nikada nije postojala naprednija politička ideja
od one koja je sažeta u načelo: "Od svakoga prema mogućnostima, svakome
prema potrebama". Zamišljeno društveno uređenje u kojemu je ono ostvareno
naziva se komunizam. U njemu nema klasnih razlika ni privatnog vlasništva...Za
neke je ono životni san koji bi mogao postati stvarnost u nekoj dalekoj budućnosti,
a za neke utopija… no ipak ima nešto u čemu se slažu svi:..svjetlost ovoj ideji
nitko ne osporava.
Unatoč tome, komunizam kao politička ideologija danas je gotovo izjednačen sa
fašizmom. Ova apsurdna kontradikcija posljedica je bogate stečevine globalnih
civilizacijskih sukoba koji egzistiraju negdje na granici svjetovne i duhovne
dimenzije, uz napomenu da su obje dimenzije stvorene na predodžbi ljudskog uma,
duboko ukorijenjenom u egoizmu, čija je glavna osobina – sebičnost.
Antagonizmi političko-gospodarskih interesa, i vjersko-ideološki fundamentalizam, oduvijek su bili grobari svih naprednih humanističkih ideologija. Kada je u pitanju komunizam, već u Novom zavjetu se mogu nazrijeti prvi simptomi ovih bolesti koji će eskalirati dvije tisuće godina kasnije u metastazama Oktobarske revolucije, ali ne samo zahvaljujući klasi crvenih.
Režimi koji su se kitili komunističkom ideologijom ugrozili su, prije svega,
“religiju” kapitala, a svojim ateističkim diskursom i sve one duhovne religije
koje su sebi priskrbile ulogu monopolista nad Istinom. Pri tome je njihova nedvojbena
i neporeciva etatistička surovost u obračunima sa političkim oponentima (izrazito
u ranom post-revolucijskom periodu) poslužila “čuvarima kapitala” i “čuvarima
Istine” za “podizanje optužnice” o udruženom ideološkom zločinačkom poduhvatu,
na temelju koje je stradala i sama ideja komunizma, postavši u tom sudskom procesu
sinonim za diktaturu i brutalnost, iako je ona bila samo naljepnica na partijskim
uniformama drugova i drugarica koji su strojevim korakom promašili cilj, gazeći
preko vlastitih ideoloških i programskih načela.
A sve je, po sudbinu komunizma, moglo biti drugačije, samo da je na vrhu piramide
vrijednosti, ispred partije i apstraktne političke ideje, stajao – čovjek….Ne
kao Sekretar, već kao obični Homo sapiens…Ili bolje rečeno: da se u komunizam
umjesto silom krenulo altruizmom, jedinim sredstvom do kojega se može stići
na mjesto gdje svi ljudi nesebično dijele sva zemaljska dobra.
Vremenom se ta željezna društveno-politička klima mijenja. Liberalne struje
nacionalnih komunističkih partija polako izmiču kontroli ultra-radikalnih ljevičara,
i demokratski procesi nezaustavljivo načinju i najtvrdokornije sustave zemalja
Istočnog bloka, a poseban napredak demokracije izražen je u bivšoj (izvanblokovskoj
i nesvrstanoj) SFRJ, koja svojim delegatskim sustavom polako i temeljito slama
fizički i mentalni otpor tvrdokornih “boljševika”. Ali, u trenutku kada se činilo
da je čovjek konačno isplivao na površinu i došao do daha, on bijaše ponovo
gurnut na dno, i to ponovo ideologijom…. ovoga puta zvanom – nacionalizam.
I gle čuda!...još jedna svijetla ideologija – koja u pojmovnom smislu ujedinjuje
plemenite osjećaje domoljublja i rodoljublja – gubi pojmovnost humanističke,
i u svakodnevnom žargonu postaje gotovo istoznačna šovinizmu.
Zasluge u tome imaju opet neki narodnooslobodilački pokreti i njihova legla,
ali ovoga puta oni koji su svoj politički angažman, programe i stranke, krstili
nacionalnim predznakom. Za razliku od onih prije koji su štitili “interese radničke
klase”, ovi novi stali su u obranu “vitalnih nacionalnih interesa”. Pri tome,
međutim, ni oni nisu vodili računa o tome kako u toj borbi zaštititi čovjeka,
te kako uopće sačuvati čisti obraz…što je i u ovom slučaju bila posljedica poremećenih
odnosa u vertikali vrijednosti, gdje su sada (umjesto partije) nacija i domovina
potisnule čovjeka opet negdje na kraj reda…Sloboda je tako ponovo postala pojam
u sferi teorije relativnosti, koju Vlasti pokušavaju dokazati statistikom, iako
se građani osjećaju svakako, samo ne i slobodno.
Poslije četiri desetljeća ponovo smo dobili revoluciju i post-revolucijsko vrijeme,
koje, usporedbe radi, liči onom prethodnom kao jaje jajetu. Možda ne u istoj
boji, ali sličnog su oblika i oba su – mućak.
Poučeni iskustvima proživljenog, sada je već očito jasno da po kvalitetu življenja cijele nacije (u zajednici ili samostalno) nikada nije bilo od presudnog značaja hoćemo li ići lijevo ili desno…hoće li vlast preuzeti komunisti ili nacionalisti (svi su oni deklarirani “demokrati”)…pitanje je bilo samo: hoće li promjenom vlasti kritična masa ljudi koji obnašaju političke funkcije (ili možda bolje – onih koji biraju vlast) prevagnuti u korist onih koji su odani Domovini, Crkvi i Partiji (što sve u prijevodu znači – use, nase i podase) ili onih koji su odani čovjeku. Hoće li to biti oni koji će humanističke ideje, na koje se pozivaju, afirmirati ili ih kompromitirati.
Povijest nas ući da je svako dobro na ovome svijetu vrlo teško sačuvati od
ljudskog uma koji je u stanju sve pretvoriti u zlo.
Pogubnost ljudskog karaktera na održivost svake izvorne humanističke i duhovne
misli nema granica. Dovoljno je samo prisjetiti se kroz kakve je Scile i Haribde
prolazilo i samo kršćanstvo, koje samo “božjom providnošću” nije doživjelo sudbinu
komunizma.…jer i ono je imalo svoju “partiju” koja je sebe postavila na pijedestal
nedodirljivosti, prozvavši se također avangardom “klase” kršćanskih vjernika
bez koje se ne može doći u raj, kao što je partija crvenih smatrala da se bez
nje ne može doći u komunizam. Zbog istovjetnog dogmatskog stava, te sličnog
rasporeda vrijednosti i ponašanja zabludjelog klera, i kršćanstvu je prijetila
opasnost da u jednom trenutku svoje duge povijesti doživi propast.
Na sreću to se ipak nije dogodilo, jer koncentracija najmračnijih (ne)djela,
učinjenih u ime i pod okriljem križa, zbila se u periodu srednjeg vijeka, kad
je stupanj informacijske tehnologije bio na razini poštanskih kočija, a konstelacija
političke moći i ideoloških interesa takva da je, unatoč broju inkvizicijskih
žrtava i pustošenjima križara, kršćanstvo, u svojoj izvornoj ideološkoj, teološkoj
i filozofskoj dimenziji, uspjelo preživjeti do danas, i to zahvaljujući prije
svega kršćanskim trapljenicima i misticima poput Franje Asiškog i njemu sličnih.
Ipak, budimo iskreni, u prilog tom preživljavanju svakako su išle i okolnosti
vezane uz duhovni preobražaj unutar same Crkve, koja je s vremenom shvatila
da živi u velikom grijehu, a nedavno je čak i javno zamolila za oprost. No,
unatoč tomu, Crkva je i dalje zadržala status avangarde “klase” kršćanskih vjernika
i poziciju nedodirljivog čuvara Istine – bez čijeg pečata na onaj svijet ne
mogu lako ući ni mala djeca – što i danas ostaje najveća prijetnja samom kršćanstvu,
jer, kleru se može ponovo omaknuti.
Mislim, omaknuti onako malo jače; onako malo omakne se – svako malo.
Ali zašto sve ovo govorim!?
Danas je postalo uvriježeno mišljenje kako sve države nastale raspadom SFRJ, u svojim unutarnjim i međusobnim političkim odnosima, i dalje žive opterećene sukobima navedenih ideologija, koje jedna nasuprot drugoj stoje u nepomirljivom gardu. Pri tome se smatra da nacionalizam stoji u puno boljoj poziciji jer njega podupire Crkva. Ali, bez obzira tko koga podržava, iz svega što je navedeno može se ocijeniti da je taj ideološki antagonizam samo fikcija, jer iste ne isključuju jedna drugu.
Da budem jasniji, korijeni sukoba u epicentru Balkanskog poluotoka, nisu niti u komunizmu niti u nacionalizmu, kao niti u jednoj religiji, jer su obje ove ideologije i svi vjerski sustavi pomireni jedni s drugima upravo u svojom izrazitoj humanističkoj BITI.
Da se podsjetimo!
KOMUNIZAM:
BIT komunizma je ideja besklasnog društva u kojem su sva sredstva za proizvodnji
i proizvedena dobra u vlasništvu zajednice. Ono je društvo općeg blagostanja
jer svatko radi prema svojim mogućnostima a uzima samo prema svojim potrebama.
Što znači da moj Ferrari (jer, ja imam potrebu voziti Ferrari) i dalje pripada
meni, a vaš Fićo (Vama je dovoljan i fićo) i dalje ostane Vaš. Zajednički je
samo stroj koji proizvodi lovu, i dakako lova od koje ja uzimam 80% a vi 20%,
jer, takav nam je omjer potreba.
Ovo je, ustvari, samo tako slikovito rečeno, jer, u komunizmu i nema love….samo
proizvedeš i staviš na policu, i kom treba on samo dođe i uzme, a ako treba
tebi onda i ne stavljaš na policu nego odmah uzmeš sebi, samo se zapišeš, da
se zna da si ti uzeo… Zvuči utopistički?... Da, ali morate priznati da je ideja
super. I, ako baš hoćete, ja u nju vjerujem, jer smo ju u bivšoj državi dobrim
dijelom uspjeli ostvariti, samo su nam sve pokvarili ateisti. Ta bezbožna masa,
od 5% ukupne populacije, potpuno je isključila Crkvu iz društveno-političkog
života, ne shvaćajući da je komunizam rajsko društvo, a u raj se nikako ne može
bez Crkve. Zato smo poslije četrdeset pet godina i završili svi u paklu.
NACIONALIZAM:
BIT nacionalizma je u osjećaju ljubavi prema rodu i domovini. Što znači da tu
ljubav, ja i Vi, izražavamo svojim odnosom prema našim kulturnim i tradicijskim
vrijednostima. Kao pravi nacionalisti, mi nikada nećemo pisati grafite po spomenicima
kulture, niti će nam pasti na pamet da dajemo svoj izborni glas onima koji bi
na Stradunu gradili neboder. U našoj kući je nedjeljni obiteljski ručak svetinja,
i jelka se kiti uvijek na Badnjak, a za razliku od onih falšo-nacionalista,
ja i Vi ćemo uvijek čestitati našim susjedima njihov Božić koji slave po julijanskom
kalendaru, kao i našim prijateljima njihov Kurban-bajram.
KRŠĆANSTVO:
BIT kršćanstva je najjednostavnije protumačiti. Sve stane u jednu rečenicu:
“ne činiti drugome ono što ne želimo da drugi učine nama”. Tu nema neke druge
priče, jer, “u tome je sav zakon i svi proroci“, osim što treba reći da ću se
ja kao pravi kršćanin, prije nego dođemo u komunizam, svakako odreći svoga Ferrarija,
i dati ga Vama koji imate malo para i veliku obitelj…tek toliko da se ne maltretirate
u Fići…a Vi čete pak onog Vašeg Fiću pokloniti župniku, tako da su Vam za cijeli
život plaćeni svi sakramenti.
Eto, i sad recite, gdje je tu sukob ideologija!? Naravno da ga nema!! Ljudi
su ti koji se međusobno isključuju i sukobljavaju, a sukob nastaje u trenutku
kada se ideologije i vjere institucionaliziraju u mjeri da karakter institucije
postane njihovo ogledalo.
Ovdje naglasak dajem na – “karakter” i “ogledalo”. Karakter daju ljudi, a ogledalo
daje sliku… i to uvijek onakvu kakva ona u ogledalu i jeste – izokrenuta. Zato
nema veće opasnosti za svijet i ljude nego kad se Domovina, Partija i Crkva
izdignu iznad samog čovjeka, a čovjek postane “odan partiji”, “odan domovini”,
“odan crkvi”. Taj poredak odnosa je potpuno izokrenuta slika vrijednosti od
one u prirodi...pogotovo onoj za koju se vjeruje da ju je stvorio Bog, a u njoj
čovjeka “na svoju sliku”.
Jedina odanost kojoj se treba zavjetovati je – odanost sebi, ali u onom dijelu
duhovne čistoće vlastitog bića iz kojeg zrcali univerzum postojane svjetlosti…transcendentalno
polje stanja nesebične ljubavi, potpunog blaženstva i nepromjenjive blistavosti.
I psihologija i religija uče da ono postoji u svakom čovjeku, pri čemu kvantna
fizika klima glavom da i ona tako misli.
Treba nekako doprijeti do tog univerzuma i pustiti ga u naš svijet…tada će institucionalizirane
ideologije i njihovi mentori napustiti katedru savjesti naroda, i ostaviti ljudima
slobodu da dobro od zla razlučuju samo s vlastitim osjećajem za vrline ljudskosti,
a ne vječitom inventurom politike i povijesti. Time su ispunjene dužnosti i
prema Bogu, i prema rodu, i prema domovini… i život se polako vraća u svoj prirodni
tok koji pomiruje interese svih koji su do jučer bili na suprotnim stranama,
razdvojeni navodnom nepomirljivošću spomenutih ideologija. Razlike koje ih dijele
više nisu nepremostive, jer njihove obale sada spajaju mostovi na koje se ne
mogu postaviti strojnice i bodljikave žice.
Neki će reći kako to nije lako, da treba biti realan…i ponovo vratiti priču
na povijest i politiku?...Ali život je uvijek, bio i jeste, samo stvar dobrog
ili lošeg odgoja. Kakav nam je odgoj, takva nam je povijest i politika.