Svako putovanje podrazumijeva istraživanje koje metodom pokušaja dovodi do iskustva. Ukoliko nas vodi pouzdani vodič, stjecanje iskustva je malo manje upečatljivo (i manje stresno) ali do njega dolazimo u kraćem vremenu i s manje dvojbi o spoznaji. Takvim sam se mislima bavila dok sam kao članica Zbora turističkih novinara HND pohodila grad Labin i njegovu okolicu na poziv Turističke zajednice grada Labina jer su nam, osim likovnih djelatnosti u Labinu i šetnje po Parka skulpture u Dubrovi, priuštili istarsko gastronomsko blago (restorani „Kvarner“ i „Markus“ u Labinu, OPG Juričić u Bartićima) među kojima je dominirao labinjonski (labinski) kraf. Istarska se kuhinja „oslanja“ na tjesteninu (uz ribu i divljač) no jedan je proizvod tipičan upravo za Labin i Labinštinu a to je kraf (nema veze s krafnom) čije ime djeluje zbunjujuće ali se lako pamti (u odnosu na šurlice, pljukance, pasutice i slično).
Budući da svaki kuhar/ica ima „svoj“ recept i svoje količine (ovisno o broju gladnih) neću napisati niti jedan recept nego samo sastojke, a poduzetni mogu i sami naći upute za gotov proizvod (Internet). Izraz „napunjeni jastučići“ prilično sliko- vito označava izgled krafa: u tijesto ( glatko brašno, jaje, voda, ulje) koje se oblikuje pomoću čaše stavlja se nadjev od sira (svježi i ribani, kravlji i ovčji a neki samo nešto od toga) i grožđica (namočene u rum ili rakiju) te dodataka po želji (šećer, korica od limuna, mrvice, žumanjak i još ponešto).
Moj prvi susret s krafom bio je nakon prvog ručka kada je za desert ponuđen prženi kraf s kuglicom sladoleda od vanilije što je bilo zanimljivo ali ne naročito dojmljivo iskustvo . Drugi susret je bio kada sam u šugu među ostalom tjesteninom „upecala“ kraf (čak sam bila sumnjičava je li to baš on?!) ali neobičan izgled (također i veličina među tjestastom sitneži) i slatkasti okus odagnao je svaku sumnju (zašto se čudimo vezi između slatke tjestenine i mesnog preljeva, a bez krzmanja jedemo slatko-kiselu kinesku juhu?). Iste se večeri ponovo „pokazao“ kraf ali u funkciji deserta sa slatkim „pokrivačem“ i tako mi je u kratkom vremenu pokazao da je „dorastao“ svim okusnim izazovima. Zadnji susret protekao je opet u slatkom izdanju deserta (naslovna fotografija, Vinarija Jurčić) ali s drugačijim preljevom od dana ranije pa kao što se razlikuju nadjevi tako se, očito, razlikuju i preljevi. Ono što je nepromjenjivo pri konzumaciji jest užitak u okusu i pri tome nema veze radi li se o slatkoj ili slanoj okolini.