Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece

  Doba propasti

Slatko iskušenje

  Tibor Žukina           12.06.2013.         2488 pogleda
Slatko iskušenje

Roman u nastavcima Doba propasti
Petnaesto poglavlje: Slatko iskušenje
Prethodna poglavlja

Dok se posljednji trenutak Čovjekove misije sve brže primicao, a prosinac sve brže nizao svoje kratke, jednolične dane, magični svežanj novčanica koji mu je Gospodar nedavno prepustio, sada se polako stanjivao i bilo je sve manje sigurno da će izabranik više dimenzije ikad stići na svoj cilj i zaustaviti pakleni Izdajnikov plan. Guste šume Transilvanije doimale su se tako daleko dok se Gospodarev najvažniji saveznik prepustio lagodnom životu punome užitaka, stigavši u jedan od najotmjenijih pariških hotela, a davna onostrana zapovijed  odjekivala je sve slabije  u njegovu umu, kao da je već uspio povjerovati u neiscrpnost svoga bogatstva, umislivši da će ga ovakav život pratiti još godinama. Mračne vizije o neznanom Izdajnikovom privrženiku, o čijem se istinskom podrijetlu nije usudio niti razmišljati, sve su ga manje umarale te on počne tratiti dan za danom, opijajući se finim francuskim vinima i sudjelujući svake večeri na zabavama najvišega sloja. Onaj prodorni glas s visina koji se nekoć probijao čak i do najdubljih katakombi, do najzabačenijih uličica i netaknutih prostranstava divljine gdje je vrlo malo ljudi kročilo, posljednjih je dana potpuno iščeznuo i  na tren se činilo da je vođa nadnaravnog carstva i sam  zaboravio na neprocjenjivu zadaću što ju je povjerio jedinom povjerenja dostojnom ljudskog biću. No negdje u podsvijesti tog bogatsvom zaluđenog i nadasve neodgovornog poslanika kao da je čučao onaj sudbonosni rok nakon kojeg više neće biti moguće promijeniti budućnost. Zato se jedne večeri nije kao obično uputio u elegantni hotelski restoran da kao obično uzalud protrati noć, već je odlučio ostati u prohladnoj hotelskoj sobi  i skriven u sjeni gustih plavih zastora stupiti u kontakt s Gospodarom.

-Previše je dana već prošlo i uskoro će biti prekasno. Moram odmah krenuti u Rumunjsku! Ne smijem više ovdje gubiti vrijeme.- uzviknuvši tako odlučno i glasno da ga je i sam Gospodar mogao čuti, Čovjek počne trpati sve svoje stvari u srebrom ukrašene crne kovčege, nakanivši već danas napustiti Francusku. Sva zadovoljstva luksuznog i nesputanog pariškog života koji mu nije nosio nikakva ograničenja iznenada su ostala iza njega kao jedan dugi i lijepi san, a sve čega se još prije nekoliko dana nije mogao odreći, sad je prihvatio kao posve neodrživo i prolazno stanje.

-Bilo je krajnje vrijeme da se ponovno odazoveš! Da sam te morao čekati još samo nekoliko sati, poslao bih po tebe svoje najvjernije podanike i dovukao te natrag u svoje carstvo! Malo je nedostajalo da me duboko razočaraš!- vođa mu odgovori toliko arogatno i neljubazno da je Čovjek gotovo požalio što mu se uopće obratio, no oluje bijesa u njima ubrzo su bile utišane pa je njihova neraskidiva suradnja ponovno zaživjela.

-Već do sutra navečer moraš stići u Rumunjsku i držati se što bliže Izdajnikovoj bazi kako bi na vrijeme mogao ugroziti njegove bijedne planove. Ondje više ne mogu poslati svoje ljude  jer postali smo već previše sumnjivi i sve se više američkih vojnika primaknulo tvojoj meti. Ako ne dopustimo da se situacija ponovno smiri, mogla bi se dogoditi katastrofa koja će imati nezamislive posljednice na sve dijelove prostora i vremena i u nižoj i u višoj dimenziji.- premda je vrlo teško skrivao svoje nezadovoljstvo nedavnim Čovjekovim postupcima, Gospodar je krajnje smireno i razborito odao sve svoje planove, ne potičući u svome poslaniku niti ljutnju niti bespotrebnu znatiželju. Više nije bilo traga izopaćenim Izdajnikovim suradnicima niti beskrupuloznim nadnaravnim špijunima pa se činilo da se svo zlo ovoga svijeta povuklo u svoju duboku jazbinu, pripremajući  podle spletke u najvećoj mogućoj tajnosti. No u samoj unutrašnjosti hotela, bliže nego što je Čovjek ikad mogao slutjeti, postojala je vrlo velika prijetnja, puno ozbiljnija nego što je uopće mogao i pomisliti. Primjetivši da je ove noći njen najveći protivnik predugo odsutan, neznana je ljepotica naglo ustala s čvrstog hrastova stolca, dok su je pratiti bahati i istovremeno ponizni muški pogledi puni neizmjernog divljenja i vrlo snažne požude. Obasipana brojnim neuljudnim povicima razuzadnih i pijanih poslovnih ljudi iz kojih je reski pjenušac te večeri istjerao gotovo sav razum, Opojna je izašla iz bučnog i krcatog predvorja hotela, uputivši se u posjet užurbanom gostu koji se već spremao za odlazak.

-Pustite me unutra! Moramo što prije krenuti u Rumunjsku. Avion kreće za manje od dva sata!- noseći tanku svilenu haljinu čija joj je gotovo prozirna bjelina jedva doticala koljena, ona lagano pokuca na teška drvena vrata, dozivajući Čovjeka tako milim i toliko ženstvenim glasom da mu niti sam Gospodar ne bi mogao odoljeti. Držeći u svakoj ruci po jedan teški kovčeg, Čovjek posegne za dragocjenom sateliskom snimkom zloglasne Izdajnikove  jazbine koja je gotovo zaboravljena već pet dana ležala na njegovom neurednom stolu te potrči ka izvoru opojnoga zova čija je čarolija bila snažna poput zova morskih sirena.

-Sigurno ste nešto krivo shvatili. Ovdje nemam niti jednom bliskog prijatelja i nitko me ne bi želio pratiti na tako daleko putovanje.  Nije Vas imao tko poslati.- Čovjek je govorio nadasve staloženo  dok mu se tromi pogled još vukao po debelom crvenom tepihu, no čim su mu oči susrele njeno savršeno tijelo, njene duge, tanke i neizmjerno glatke noge i  ženstveno bujnu, divlje raspuštenu plavu kosu, više nije mogao složiti niti jednu suvislu rečenicu, kao da je bio hipnotiziran nekom nadnaravnom magijom.- Mora da ste...ne znam tko vam je rekao...ipak bismo se mogli upoznati...

-Imamo istog gospodara i on me je poslao da ti pomognem. Ne znam jesmo li se prije susreli, ali sad je jako bitno da se vrlo dobro upoznamo jer čeka nas duga i iscrpna borba.-dok je njen umiljati smiješak još blistao jednakom jačinom unatoč Čovjekovom pomalo čudnom ponašanju, Opojna izrekne još jednu podlu laž. Izgovarala je svaki slog nekom neobičnom usiljenom zvučnošću koja je  iz njene jadne žrtve izvačila sav razum, čineći ga bespomoćnim pred  njenim spletkama.

-Kako uopće znaš za to? Moja misija je toliko važna da će promijeniti svjetski poredak.- činilo se da  Čovjek polako vraća svoju prisebnot, no čim se nenajavljena posjetiteljica užurbano probila u njegovu sobu i sjela na rub prostranog plavog kreveta, prekriživši noge poput najotmjenije dame, poslanik je odmah ostao bez riječi.

-Znam ja dobro što Gospodar želi od tebe. Traži da srušiš najjače svjetske korporacije bez ikakve milosti. Ali zaboravljaš da svijet kakav poznaješ počiva na njihovoj moći i da ih je nemoguće zaustaviti bez ogromne apokalipse.-uputivši svoj prodorni pogled u njegovo zapanjeno lice, Opojna polako ustane i primakne se svome savladanom plijenu .- Znaš li što to znači? Svijet kakvog poznaješ iznenada bi nestao. Bi li se bio spreman odreći svih njegovih blagodati i početi živjeti u civilizaciji bez budućnosti? Zašto bismo srušili društvo koja nam čini dobro kad možemo zajedno uživati u svim blagodatima života? Samo ti i ja...  -ljepotica duboko uzdahne položivši svoje meke i nježne ruke na Čovjekova čvrsta ramena.- Još možeš odustati od svega. Sigurno si nekad imao lijepi i ispunjen život, ali uzeli su ti sjećanje na njega kako bi te prisvojili. Zajedno još možemo vratiti barem djelić zaboravljene prošlosti. Moramo se samo prepustiti i zaboraviti na sve loše što će se dogoditi.-napućivši svoje blistave i pune usne, Opojna mu se još više približi i zagrli ga tijesno se pripivši uz njegovo klonulo tijelo.-Život je previše kratak i ionako ćemo svi umrijeti.- Dok se Čovjek već kanio prepustiti ljubavi božanske žene koja mu se kanila bezuvjetno podati, nešto snažne zabljesne u njegovoj svijesti, natjeravši ga da se ponovno vrati u stanje prisebnosti.

-Ti si izabranik više dimenzije i ne smiješ biti tako slab!- u njemu odjekne tajanstveni glas kojem nije znao izvora, pitajući se je li to samo prividni povik njegove savijesti ili stvarno upozorenje  onostranog cara. Želja za lagodnom budućnosti punoj svjetovnih užitaka  i osjećaj dužnosti prema cijeloj stvarnosti u njemu su se žustro sukobljavali, a dok je još bio u zagrljaju neodoljive žene, pripremajući se uzeti njen čarobni poljubac, iza njegovih se leđa primicao nečujni zlikovac u crnome odijelu, kaneći mu uzeti taj dragocjeni komad papira bez kojeg bi njegov cilj bio posve nedostižan. Osjetivši nečiju grubu ruku u stražnjem džepu svojih plavih hlača, Čovjek se iznenada istrgne iz strastvenog zagrljaja i zapazi podlo mladenačko lice razrogačenih očiju i iskešenih zubiju kako ga obasipa prijetećim pogledom.

-Odmah mi predaj kartu ili su ti dani odbrojeni!-mladić uzvikne svoju otrovnu opomenu podigavši ubojitu mačetu u zrak, ne bojeći se zamahnuti prema Čovjekovu vratu i oduzeti mu život u jednome udarcu.

-Nikad ti ju neću prepustiti! Ubit ću vas oboje ako treba, ali Izdajnik neće proći nekažnjeno!- Čovjek zakorači prema izvoru smrti kao da hrli ususret nekoć bliskom dugogodišnjem drugu, no ovoga puta bijeg u paralelnu stvarnost nije bio potreban. Izmaknuvši se   nemilosrdnoj željeznoj oštrici,  on snažnim udarcem šake sruši neprijatelja na zemlju, okrenuvši se bijesno prema preneraženoj djevojci.

-Ako ti je život mio, otiđi istog trena i nemoj mi se više nikad približavati! Ne precjenjuj svoju ljepotu jer zbog tebe ne bih nikad prekršio zavjet Gospodaru! Oni su me spasili od sigurne smrti i  dali i mi priliku za novi početak! Dužan sam to učiniti!-prodere se Čovjek mašući mačetom po zraku te Opojna shvati da njene spletke više nisu sigurne.

-Još ćeš me moliti za oprost, bijedna neznalico! Da znaš što ti je sve Gospodar prešutio, ne bi više niti riječi s njime progovorio!-nakon što se posljednji puta pobunila, ljepotica uplašeno istrči i sobe, strahujući  za vlastiti život. Premda je pobijedio slatko iskušenje koje je bilo stavljeno pred njega i iako je tek sada shvatio koliko ga snažne spone vežu s onostranim bićima, Čovjek nije mogao zaboraviti  njene odlučne riječi niti se bio u stanju posve mirno odreći svega što će nestati ako njegova misija bude uspješno izvršena.  Udobno se smjestivši u svoje prostrano sjedalo prvoga razreda i čekajući da se  zrakoplov konačne otisne u Rumunjsku, on polako padne u ugodni polusan, a u njegovu sjećanju ostane samo zaluđujuća djevojačka ljepota, dok su sve njene podlosti ostale gotovo zaboravljene.     

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Doba propasti



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.