Danas gotovo zaboravljena kina, bila su jedini izvor razbibrige za djecu tog doba. Poznati Winetu, kauboji i indijanci, razbuktavali su maštu djece. Njihove igre bi se često svodile na igranje upravo tih uloga. Djeca vrlo brzo shvate što je društveno prihvatljivo a što malo manje, pa su u većini slučajeva željela ulogu kauboja.
Samo dva dječaka iz grupe, poželjeli su biti indijanci. Naravno, to su bili Zlatko i Zvonko. Oko njih dvojice, trčali su kauboji i mahali drvenim pištoljima.
Prva ideja im je bila napraviti indijanske šatore.
Otišli bi na Bajer / malo jezerce / i sa noževima koje su uzeli mamama iz kuhinje, rezali trsku. Vezali ju špagom u snopove i iza svojih kuća počeli graditi vigvame. Radost koju im je donijelo uživljavanje u novi život, prekinuli su gladni želuci. Samo je još nedostajala vatra. Vatra je izazvala glad i brzo je pao dogovor da svaki trkne do kuće i donese neki sastojak. Ispod kokoši su uzeli jaja, a ostale kriomice iznijeli iz kuće. Nakon večere, bio je red da se zapali lula mira. Bazgine grane su šuplje i oni su od njih napravili lule u koje su stavili suhe kukuruzovine i trave. Nakon uvlačenja dima svi su popadali u nesvijest. Takve su ih našli roditelji.
Dva dana ih je glava boljela i nije im više padalo na pamet da to ponove.
Zlatko i Zvonko su odlučili napraviti lukove i strelice. Lijeska i špaga su bile dovoljne za lukove. Za strelice su našli jednu posebnu vrstu trave koja je bila okrugla i relativno ravna. Strelice su naravno morale imati vrh, i to oštri, kako bi se strijela mogla zabiti u drvo. Domišljati dječaci su se sjetili eksera / čavli / . Zlatko je uzeo sjekiru, zabio ju u panj. U jednoj ruci je držao čavao, a drugom, čekićem pokušavao spljoštiti vrh. Njegov napor nije baš davao dobar rezultat, dječaci su se ponovo dali u razmišljanje kako dobro spljoštiti čavao. Zlatko je bio brz u idejama. Nedaleko kuća prolazila je pruga. Otišli su do nje, naslagali čavle na prugu i čekali da prođe vlak. Kao pravi indijanci, sakrili su se u žbunje pokraj pruge i čekali. Rezultat je bio odličan!
Napokon su dobili savršene vrhove za strelice. Zabili su dio u suhu travu, svezali žicom i dobili strelicu. Malo su još turpijom naoštrili vrh. Strelice su odlično letile zbog dobrog težišta pri vrhu i zabijale se u zemlju. Nakon nekog vremena i to im je postalo dosadno. Onda su ispucavali strelice u drvo. No, događalo se i da puknu. Drvo je bilo statično pa im je i to postalo nezanimljivo. Željeli su živu metu.
Zlatko se sjetio da je njegova mama jedanput rekla: „Djeco, slobodno možete otjerati kokoši ako dođu u našu bašču!“
Zvonko je znao da njegova majka drži kokoši pa su otvorili kokošinjac i ogradu među baščama. Tako su kokoši Zvonkove mame završile u bašči Zlatkove mame.
E, sad su imali akciju! Koke su bile idealne mete za indijanske strelice, a također i dokaz tko je bolji strijelac. Pogodili su nekoliko kokoši. Ne zna se tko je na kraju bio bolji no ishod je bio taj da je Zvonko dobio batine i tjedan dana je morao jesti pileći paprikaš.
Zlatko je opet ispao junak jer je sačuvao bašču od kokoši. Tako se umilio mami. No, ostao je usamljeni indijanac, dobro utreniran u gađanju.
Jedno jutro je naoružan izašao na ulicu sa lukom i strelicom. U ulici se pojavio dječak Ljubo sa svojim biciklom. Zlatko mu je htio pokazati kako odlično pogađa i naciljao gumu na njegovom biciklu. I gle čuda! Strelica je pogodila gumu , ali se odbila od nje i završila u Ljubinoj nozi. Ljubo je pogledavao u svoj bicikl dok nije shvatio da je strelica zabijena u njegovu nogu. Tada je bacio bicikl na zemlju i urlajući otrčao kući.
Tako je završila priča o slatinskim indijancima.
