U usporenom letu kapi kiše odbijale su se o našu odjeću dok smo pronalazili nove prolaze ulazeći u područje stare čaršije. Uskim uličicama približavali smo se satnom tornju ili sahat kuli specifične crvene boje i dvorištu džamije koje se krila u svojoj osami. Ulazeći polagano u dvorište džamije pogled mi se selio s detalja na nove detalje, a foto aparat radio je svoju zadaću, bilježio viđeno. U dvorištu nije bilo nikoga; kućica s lijeva, česma s desna, satni toranj iza leđa i džamija s minaretom činili su skladnu cjelinu. Šesterokutni satni toranj koji je podignut između 1566. i 1573., u prošlim vremenima označavao bi točno vrijeme kada su trgovci trebali zatvoriti radnje u vrijeme molitve Alahu u doba kada se osmanski stijeg vijorio nad nebom ponad Skopja. Građevina iz 16. stoljeća ipak mogla se samo nakloniti veličanstvenosti Sultan Muratove džamije, najstarije džamije grada Skopja. Ta velika, ali jednostavna građevina podignuta je davne 1436. godine na mjestu starog pravoslavnog svetišta u vrijeme osvajanja Makedonije. Promatrao sam je u poniznosti svojih godina naspram njenih. Nakon nekog vremena iz malene kućice u dvorištu izišao je čovjek i ljubazno nas pozdravio. ,,Odakle ste?'' - upitao nas je. ,,Iz Hrvatske'' - odgovorili smo. Ni trenutka nije oklijevao i upitao nas:,,Želite li ući, otvorena je?''. Izuli smo cipele ispred ulaza i tiho na prstima ušli u prošlost, prostor se zatvorio, a čovjek je počeo govoriti o životu džamije, njezinoj funkciji, prostorijama, običajima,...Detalji su nas pozivali na stalno podizanje glave i promatranja unutrašnjosti iz svih mogućih kutova. Građevina iz doba Otomanskog carstva otvorila nam je dušu i nismo se osjećali kao stranci, a čovjek je pripovijedao priču koja traje već stoljećima, ovdje na istom mjestu, o ljudima prije i ljudima danas iste vjere. Ljubazno nas je ispratio i zamolio da ostanemo u blizini i poslušamo pjesmu mujezina i poziv na molitvu. Skopje, ono islamsko, ono istočno, pjevalo je; zvukovi s drugih džamija u Skopju dopirali su do nas. Ljudi su polako dolazili, skidali kape, mirnim spretnim pokretima prali noge na česmi, pozdravljali nas i poštivali nas, iako smo vidljivo bili samo gosti u njihovom životu. Vrata džamije zatvorila su se dok smo se mi uskim prolazom uputili prema obližnjoj građevina koja nas je pozivala.
Znatiželja nam nije dala mira pa smo seveć par trenutaka poslije upoznavali s Ishak begovom džamijom u narodu još poznatom kao Alađa. Ovu džamiju je podigao osvajač Makedonije Ishak beg 1439. godine, a njezin minaret uzdizao se na 30 metara visine. Unutar dvorišta objekta nalazilo se i malo islamsko groblje i maleni mauzolej. Osim tajni islama, dvorište krije i jedan prirodni fenomen kojeg je grad stavio pod zaštitu, ogromnu platanu koja je doslovno bila parnjak džamiji po godinama. Svoje duge grane pružala je preko krovišta mauzoleja prema džamiji motajući se u visine. Dok smo u tišini fotografirali, molitva je započela i označila nam vrijeme odlaska prema žili kucavici grada - prema Pazaru ili Bazaru.
Uputili smo se prema Bit pazaru, žili kucavici i modernom dijelu čaršije. Taj dio grada podsjetio me na mnogobrojne dokumentarne filmove o Indiji i tamo viđenim ulicama. Kaos na ulicama, gust promet bez reda , masa ljudi koja se kreće u svim smjerovima, uski prolazi, šatori i trošni objekti. Indija u malome, Indija na jugoistoku Europe, nedostajale su samo indijske svete krave. No, opet, nekakav šarm bio je tu.
,,Bujrum, bujrum! (Izvolite, na albanskom)'', - pozivali su nas trgovci sa svojih tezgi; začini, voće svih vrsta, povrće, slastice, mliječni proizvodi, roba svekolikog podrijetla i potrošnje. Jednostavno morate nešto kupiti, morate trgovati, morate stupiti u kontakt s tim ljudima jer ljudi su grad, duša. Teškom mukom pronašli smo ,,ženski'' pazar, područje samo za žene, Džennet iliti raj. Turska, Grčka, istok, mediteran, Makedonija, zapad, sve se stopilo na jednom mjesto. Šarenilo boja bombardiralo je očni živac, svijet za sebe, nešto uistinu vrijedno posjete. Izlazak s Bit pazara bio je stresan kao u ulazak. Nekoliko kaotičnih prolaza dovelo nas je opet u neki drugi svijet. Kamene pločice, oblutci, tvorili su uličice čaršije. Tradicionalno, kao i u drugim gradovima na Balkanu u kojima su Osmanlije ostavile svoj trag, čaršija je specifični dio grada prepoznatljiv po kompleksu građevina koje su se tu mogle naći. Osnovne građevine svake čaršije su džamija, dućani, česme, a u većim gradovima pa tako i u Skopju, hamami i vakufname. Izlizano kamenje, nepokretno u svom činu, podnosilo je ljudske korake stoljećima. Vijugave staze vodile su u prošlost, vodile s u Üsküp, kako ga i dan danas zovu Turci, vodile su u Shkup kako na nazivaju Albanci i tvorile su čaršiju, vilajet, sokake. Nekada i ne tako davno živjeli su ovdje Osmanlije, a danas u čaršiji stoluju uglavnom Albanci , njegujući svoju tradiciju i običaje podosta različite od makedonskih. Dva naroda, toliko različita, različitih jezika i vjere, u istom gradu pod istim nebom mirno koegzistiraju.
Radnja do radnje; obrtnici, što slastičari, što pekari, majstori roštilja (skare), zlatari, brijači, postolari, krojači - nešto modernih, ali uglavnom starih zanata koji su ostali iz nekih minulih vremena. Posebno ovdje treba izdvojiti jednu ulicu, doslovno optočenu zlatom, ulicu zlatara. Poznati su Albanci na cijelom Balkanu po svojim zlatarnicama, a ovdje u Skopju u njihovim izlozima mogle su se vidjeti prave majstorije i mala umjetnička djela. Filigranski radovi, ogrlice, prstenje, narukvice izrađene vještim rukama.
Ogladni li čovjek na čaršiji, na svakom uglu stoji neki restoran i pečenjarnica gdje se danonoćno nešto cvrlji i prži. Ogladni li čovjek onako na sitno, čisto da nešto prezalogaji štandovi s grickalicama i to onim balkanskim tu su na dohvat ruke; prženi bademi, indijski oraščići, koštice, kikiriki na sve moguće načine, slanutak,...idealni su za brzinski rad prstiju u papirnatoj vrećici iz koje lijepo miriše. Šetnja čaršijom u tren postaje ljepša.
Noć u čaršiji posebno je ispričana priča. Prigušena svjetla otkrivaju stare dijelove čaršije postepeno. Note neke mistične romantične pjesme teku ulicama, zvukovi orijentalne glazbe dopiru polagano do receptora za sluh. Skrećete, otvarate vrata i kao u nekom transu penjete se uskim stepeništem na kat, u potkrovlje malenog restorana. Uzimate meni i naručujete. Dok čekate naručenu hranu, u čaši se već pjeni dobro skopsko pivo, a pomno pripremljena šopska salata zove vas na meze. Toplina u restoranu zagrijava vam obraze i uši. Pogled vam se gubi kroz maleni prozor i zaustavlja se na minaretu u daljini obasjanom zelenom svjetlošću islama. Hrana je prvoklasna, gravče na tavče s nekoliko ćevapa popravljaju raspoloženje u trenu. Pričate i smijete se, zaboravljate u jednom trenutku da ste 800 kilometara od kuće, sada ste Skopjanci. ,,Blagodaram (hvala)'', odgovarate osoblju i upućujete se dalje u noć.
Noge nas i dalje nose ulicama stare romantične čaršije prema starom Kamenom mostu, ostatku otomanske prošlosti, koji i dan danas nosi ljude preko mutnog i pomalo divljeg Vardara i svjedoči mnogim poljupcima i zagrljajima zaljubljenih ljudi. Gusta magla se spustila nad gradom, antički junaci na svojim kamenim pijedestalima polako tonu u san. Morpheus, bog sna, zove sve ljude na utonuće u njegov svijet. Filip II, otac, pozdravlja uzdignutom rukom svoga sina, Aleksandra Makedonskog koji jejašeći naBukefalu već utonuo u gustu maglu. Stara čaršija ostala je s one strane mosta u slatkom zaboravu magle, jedino vrh tornja obrambene utvrde Kale na vrhu brda ostaje u slaboj svjetlosti, ali postepeno i ona, stara utvrda polako nestaje pred očima. Stojimo pod makedonskim nebom, stojimo u Skopju i sretni smo!
Prosinac, 2013.
