Ako okupite nasumično grupu sportaša i svima im propišete isti program sportskog treninga, samo će rijetki postići uspjeh. Čak je i potpunom laiku apsolutno jasno da se najprije treba izvršiti selekcija na temelju prirodnih dispozicija te na osnovu testova inicijalnog stanja napraviti plan i program rada. I najtalentiranijeg nogometaša možete staviti u program atletike, ali sav njegov trud urodit će sportskim neuspjehom.
Pri tome ga je potpuno suludo poslati kod sportskog psihologa da vidi što s njime nije u redu, jer primarni razlog njegovih loših sportskih rezultata ne leži u njemu, nego u krivom programu sportske škole.
Istu logiku školske obuke trebalo bi slijediti i u redovnom školstvu, gdje se već od najranije dobi mogu procijeniti talenti djeteta za pojedina odgojno-obrazovna područja te svakog od njih postepeno usmjeravati prema onim poljima znanja gdje su prognoze njihova uspjeha najbolje.
Jedno od velikih propusta u tom pogledu je potpuna nepripremljenost osnovnih škola po pitanju pripreme učenika za nastavak srednjoškolskog obrazovanja, što bi trebalo biti jedna od primarnih dužnosti tamošnjih stručnih službi. Time bi im se znatno olakšao izbor budućeg zanimanja, jer dosadašnja praksa pokazuje da su djeca u trenucima donošenja ove važne životne odluke poprilično dezorijentirana, jednako kao i njihovi roditelji.
Ispunjavanjem ove zadaće stječu se uvjeti za slijedeći važan korak – prilagođavanje školskog gradiva stvarnim potrebama. Jer potpuna je besmislica rođene anti-matematičare maltretirati sa viškom informacija koje njemu nikada u životu neće trebati. Za mene je, recimo, bilo jasno već u petom osnovne da moja prirodna nadarenost naginje onim zanimanjima u kojima su četiri osnovne računske operacije dovoljne za znanstveni doktorat. I umjesto da me netko pogurao u tom smjeru, dangubili su me sa jednadžbama kojima je jedina svrha bila proizvodnja stresa i oduzimanje vremena od dječje igre i razonode.
Tada o tome, naravno, nitko nije vodio računa, ali da se netko potrudio shvatiti smisao odgoja sa stanovišta pedagoške filozofije, ne bih tek u dvadesetoj godini života otkrio o sebi ono što sam trebao znati već sa petnaest.
Od tog vremena prošlo je već skoro četiri desetljeća, a stanje se nije promijenilo. Ista pedagoška pogreška ponavlja se na današnjim generacijama, a sve u krivoj vjeri da postoje važnija i manje važnija znanja. Pa je tako ocjena iz likovnog i glazbenog i dalje (kao i onda) manje vrijedna od ocjene iz fizike i kemije (matematiku ne treba ni spominjati).
Posljedica takve krive procjene je globalno i lokalno zapostavljanje desne polutke mozga pa nije čudo da nam treba 50 godina za izlazak iz krize jer nam je sposobnost kreativnog stvaralaštva, na razini vrste, znatno oslabljena.
Kada bih se malo htio našaliti onda bih rekao da najbolju sliku takve sužene svijesti koja vlada društvom potvrđuje i raspored kresanja državnog proračuna. Kada ministar financija nagovijesti prijedlog o mjerama štednje, nesvjesno okreće glavu prema ministru kulture, čiji resor, u takvim prilikama, najviše strada.
No, vrag je već davno odnio šalu. Vremena su teška i ako se nešto ne promijeni biti će još teže. A ona nisu rezultat gospodarske krize, nego krize obrazovnog sustava koje sustavno stvara mentalne i duševne gubitke, nesposobno da izvuče ono najbolje iz djece – namećući im sterilne programe, ne vodeći brigu o njihovim prirodnim potencijalima.
Danas to više očito ne prolazi. Djeca postaju nemotivirana, a svjesni svojih demokratskih sloboda odbijaju poslušnost. U takvim uvjetima postaje sve teže održavati nastavu. Nastavi li se tako, za koju godinu više nitko normalan neće htjeti u prosvjetu.
A stvari su tako jednostavne, i nema tu nikakve velike mudrosti – potrebno je samo pitati. Još je davno jedan pjesnik, idući tim putem, shvatio poantu primjerenosti znanja, sukladno željama i prirodnim potrebama pojedine vrste:
Pitao sam jednu staru kozu
da li voli pjesmu ili prozu?
A koza se crnim papkom krsti:
- Ja ti volim ono što se brsti!
Eto, samo treba povući paralelu.
