U nedavnoj saborskoj raspravi o radu Ureda pravobraniteljice za djecu, nekoliko saborskih zastupnika upozorilo je na potrebu da se učiteljima osiguraju efikasnije mjere kontrole učenika u nastavi. Isto već godinama traže i sami učitelji, kojima je sve teže uspostaviti optimalnu radnu atmosferu na svojim satovima, što u stavu dječje pravobraniteljice, međutim, ne nailazi na zdušnu potporu. Odakle takav razlaz u procjeni pedagoške efikasnosti i čije mišljenje treba uzeti kao kompetentnije?
Ako uzmemo u obzir da aktualna Dječja pravobraniteljica nije školski pedagog i nema iskustva u radu sa učenicima, onda se odgovor na postavljeno pitanje nameće samo po sebi. Praksa, međutim, to ne potvrđuje; štoviše, kompetenciju učitelja po ovom pitanju ( a sve po slovu zakona) zaobilaze i kolege stručni suradnici (socijalni radnici, psiholozi i pedagozi) čije mišljenje je također hijerarhijski postavljeno iznad njihovog.
Ima li tu logike?
Po meni, nema. Uz dužno poštovanje cjelokupnog (pojedinačnog) stručnog znanja iz područja ljudskih (dječjih) prava, sociologije, psihologije i pedagogije, moramo konstatirat da neposredni odgojni rad nije samo jedno od toga, već sve to zajedno - u potrebnoj mjeri koje nalaže struka. A to objedinjeno znanje posjeduju samo oni kojima je odgoj i obrazovanje usko zanimanje - dakle, učitelji (nastavnici).
Sa mojeg osobnog stanovišta, to je ujedno i pravi pogled na razinu kompetencije kada se donose odluke ovakve vrste.
Samim time može se zaključiti da je cjelokupni zakonodavni sustav koji uređuje odnose učenika i učitelja postavljen naopačke. Umjesto da uloga učitelja u donošenju odluka o uspostavi represivnih mjera kontrole bude presudna, ona se uzima kao krajnje sporedna.
Razlog tome je sasvim bizaran: nepovjerenje u odgovornost onih kojima smo povjerili našu djecu na nekoliko sati dnevno, sa zadaćom odgoja i ČUVANJA - što podrazumijeva osiguranje kvalitetne školske nastave, garanciju duševnog mira i fizičke sigurnosti (lišeno straha od svake vrste vršnjačkog nasilja koje im prijeti iz susjedne školske klupe).
Nepotrebno je uopće naglašavati da takva visoka razina odgovornosti zahtjeva, sukladno tome, i najvišu moguću razinu autoriteta koju je apsolutno nužno uspostaviti na svim izvršnim mehanizmima pedagoške kontrole - kaznama i nagradama...i ona mora biti PRVENSTVENO u rukama UČITELJA.
To nije teorijska filozofija, nego čista FIZIKA, čija se metodika u nekim vidovima odgojne prakse može izraziti matematički.
Primjer:
Snaga zakretnog momenta glavne odgojne mjere RAZGOVORA ( kao primarne metode kojom učitelj nastoji ponašanje učenika iz jednog smjera zaokrenuti u drugi) proporcionalna je jakosti zakretnog momenta rezervne odgojne mjere REPRESIJE koja učitelju stoji na raspolaganju.
Drugim riječima, sa stanovišta izgradnje vlastitog autoriteta, nije isto da li učenika koji je učinio neki prijestup nismo kaznili zato jer nismo htjeli ili zato jer nismo mogli. Učenici to jako dobro uočavaju i cijene razliku...a shodno tome i reagiraju.
To je pravilo koje se u pedagoškoj praksi sustavno zanemaruje. Učiteljima, čija bi riječ u razredu trebala biti zakon ( i zakonom je zaštititi), oduzimaju se sve represivne ovlasti, a izbor disciplinskih mjera i nadležnost za njihovo izricanje prenose na neke druge (više) strukture u odgojno-obrazovnom sustavu (daleko izvan razreda).
Tako nešto nema logike. Izvedba školskog sata predstavlja upravljački proces u kojem razina reda, mira i discipline ima svoje stroge granice. Oduzeti nastavniku glavne mehanizme kontrole, prepuštajući ih u ruke drugih službi, isto je kao da komande neposrednog upravljanja avionom prepustimo kontroli leta. Gospoda vas mogu usmjeriti, ali ne i uspješno prizemljiti.
Slično je i sa školom.... Razredom i zrakoplovom ne upravlja se daljinski.
