Plenković o štrajku sindikata u školama: Ucjena nema, rješenja ima, razgovarat ćemo
Kujundžić ironizirao Beljakove prognoze o prijevremenim izborima 5. siječnja
Caritasova kuća u Brezovici proslavila 25. obljetnicu
Caritasova kuća u Brezovici proslavila 25. obljetnicu
Kujundžić očekuje "oporbenu predstavu" o njegovu opozivu u Saboru
Štromar: Puno je teže bilo ući u ovu Vladu nego što će biti izaći
Mediji i suicid: Odgovorno izvještavanje može pomoći u prevenciji samoubojstava

Škola moga djetinjstva, proslava dana škole i batine koje se pamte


  Priča           Sanja Tkalčec           07.04.2019.         2079 pogleda
Škola moga djetinjstva, proslava dana škole i batine koje se pamte

Neku večer gledam fotke sa proslave Dana škole koje je moja znanica objavila na svom fejs profilu. Znam da je to ista škola po čijim sam hodnicima trčkarala, ali opet toliko drugačija. Hol u kojem su se dobitnice jubilarne nagrade za rad slikale, oslikan je veselim bojama i moderno uređen.

U doba kada su moji roditelji tamo radili, bila je nekako bezlična, pomalo derutna i pohabana, ali meni jako draga. Razlog tome je što sam ju doživljavala kao drugi dom. Stanovali smo kojih sto metara od škole. Kako u to doba učitelji nisu radili samo jednu smjenu, već su tamo provodili cijele dane, kad god bih imala nešto važno za reći ili bih voljela samo na kratko vidjeti kojeg od roditelja, otrčala sam u školu. Pristojno sam pokucala na vrata zbornice ili razreda i uletjela poput tornada ne sačekavši poziv da uđem.

Tada su regule bile malko drugačije nego danas, puno slobodnije i liberalnije, pa mi je ulaz u školu uvijek bio dopušten. Iako je mama bila puno strožija, nekako sam više ulijetala njoj na sat nego tati. Pogledala bi me, i znala sam da se moram smjestiti u zadnju klupu i biti kuš. Kuš sam i bila, uglavnom. Ali, tu i tamo sam se znala prošetati razredom.

Znala mi se i kreda iz nekog razloga zalijepiti za ruku, pa sam jednom prilikom ispod njene analize pjesme napisala „ Vaša razrednica neuredno piše“. Bio je to njen 7c. Okrenuta leđima ploči, u prvi tren nije shvatila zašto se učenici smijulje. A onda je shvatila. Ošinula me pogledom, pa sam ja shvatila da mi je bolje pokupiti se kući i primiti se pisanja zadaće.

Gurnula sam nos i na svaku proslavu koja se održavala u školi. Zašto baš na taj Dan škole nisam bila pozvana, ni danas mi nije jasno. Baka je došla iz Virovitice da me čuva. Starci su se upicanili i otišli. Baka me je čuvala, ali je usput i ispekla pun „vajling“ krafni. Zadovoljno sam mljackala sve do trenutka kada se roditelji nisu vratili. Prva je ušla mama sa poklonom za desetu obljetnicu rada. Ponosno je pokazala poklon, čaše od kristala na stalku.

- A što si meni donesla?

- Ništa. Znaš da sam bila na proslavi. Uostalom, baka ti je ispekla krafne.

- Ja ću ti sad te čaše razbiti, odgovorila sam joj kao da je neki šejtan ušao u mene.

- Može, samo daj, odgovorila mi je, okrenula se i otišla u sobu se presvući.

Uzela sam čašu u ruku u namjeri da ju razbijem. No, znala sam posljedice i odlučila se ne tvrdoglaviti. I dan danas tvrdim da sam tu čašu pažljivo spustila na stol, ali loša karma. Čaša je pukla. Otišla sam u sobu i rekla da sam razbila čašu. Objašnjavati da sam se predomislila, da ju zapravo nisam željela razbiti, nije imalo smisla.

- Pričekaj me u kuhinji, bio je odgovor roditeljice.

Što da vam kažem? Ne sjećam se da me je ta žena ikada udarila, ali taj puta sam fasovala batine u tri rate. Izdevetala me je, odmorila ruku, pogledala čašu, pa opet nova runda batina. Stari i baka su stajali u stavu mirno. Taj puta se nisu usudili ni zucnuti ni rijeći u moju obranu.

Preživjela sam te batine i pamtim ih jako dobro, njih i plavog „ vajlinga“ punog krafni.

I danas, nakon četrdeset i kusur godina, znam se sjetiti te dogodovštine kada mi pogled odluta do njenog regala sa preostale četiri čaše. U međuvremenu je i ona razbila jednu.

- Zašto tolike batine? Pa i tebi se to na koncu dogodilo da razbiješ jednu?

- Šuti i ne spominji! I sada bih te rado odalamila kada se sjetim. Nije to bilo zbog čaše, već zbog te tvoje tvrdoglavosti. Tebi se to nije „dogodilo“. Namjerno si to napravila.

- Nisam. Zaista sam ju pažljivo spustila na stol. Znala da neće dobro završiti, objašnjavam joj to već više od četiri desetljeća, ali i mi i dalje ne vjeruje. I sad se pitam, tko je tvrdoglaviji?

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: