Banner
Izložba posvećena Milku Kelemenu u Etnografskom muzeju
DHMZ: Pretežno oblačno s kišom, lokalno obilnom
Plenković o zelenim putovnicama: Mislim da bi sve moglo biti gotovo do ljeta
U utorak i srijedu zatvoren željeznički prijelaz u Ulici Svetog Jurja u Podgorju
Milanović: Zlata Đurđević je moja kandidatkinja za Vrhovni sud
UIO: Žene u Hrvatskoj još uvijek ostaju bez posla zbog trudnoće
Jutarnji list: Beroš zarađuje kao vještak, ali ne stigne na sud

  In memoriam

Sjećanje: Orša

  db           03.07.2015.         3619 pogleda
Sjećanje: Orša

Naše sjećanje na tebe izmamljuje osmijeh i tjera nam tugu kao vjetar oblake prkoseći im i ne dajući da nam slome jarbole nadanja i poderu jedra života na tom neizvjesnom putovanju kroz ovo naše ovozemaljsko vrijeme u kojemu jedan život vrijedi samo onoliko koliko te se ljudi rado sjećaju dok streme ka onim nekim visinama do kojih možda nikada neće ni doći.
I zato nema ništa ljepše od lijepih sjećanja, kada već nema nekog kojeg si rado viđao, družio se , čije prisustvo bi te oplemenilo, za kojega bi spremao misli i ideje na posebnu hrpu, čuvao u  posebnoj  ladici a trebao bi doći s onim nekim ''posebnim pozivom'' ili lozinkom koja bi nas   povezala i tjerala  na zajednička druženja i ''akciju'' ...
A sve je počelo iz jedne ulice. Lijepe ulice jednog narodnog heroja, dječaka, koji je, kažu, bacao te bombe kroz male prozorčiće na bunkerima kao mnogo godina kasnije svi mi loptu kroz metalne obruče na koševima. Bombaši - košarkaši, ima li tu neka čudna, još ''neispitana'' poveznica jer ipak treba to nešto malo, okruglo ili ćoškasto pogoditi rukom ili s objema. Preciznost, dobro oko, pravi osjećaj, siguran izbačaj?! Možda samo umišljam?! Nekad je možda poveznica mogla i biti ali je danas sasvim sigurno nema kao ni bombaša.

Danas mnogi brišu svoju prošlost kao da tada nisu ni živjeli ali u  toj svojoj gluposti ne shvaćaju da je ta prošlost bila bolja od njih samih i da čovjek bez prošlosti je bezvrijedan jer kako nam je danas mnogi bi se vrlo rado mijenjali za ono što je bilo prije nego za ovo što je danas nama ''naša borba dala''. Naravno, pri tom ne mislim na slobodu misli, riječi, života  i djela. Širom otvorena vrata Europe i njenih blagodati.
Trio ''fantastikus'' naših dana i naših kvartovskih meridijana bio je u sastavu; Vukas, Febo i Orša. Od ''kolijevke'' pa do vojske dijelili su sve. Vrijeme, prijatelje, puste kilometre, školovanje i dileme. Iz iste ulice, istim stazama u istu školu s istim navikama i običajima, pobjedama i porazima! ''Nazori''  su u ta vremena bili ''posebna škola'' za ''pravilan odgoj djece'', gledajući iz vršnjačke perspektive,  jer nisu dozvoljavali kojekakva  iskakanja  iz lijepog izgleda i ponašanja za razliku od razuzdanih ''Ribara'' ali pri tome ne mislim ništa loše i dokazujem to činjenicom da je u našem šoru bilo daleko više  tih odlikaša iz prve nego ove druge gradske škole. Ali možda u inat ili ''zahvaljujući'' rodnim genima  koji ne mogu biti nikako drugačiji za nekog koji živi i odrasta na ''Bikani'' osim da bude u skladu s osobitim znacima; tvrdoglav, beskompromisan, uporan i vatren! Stoga nije bilo teško oduprijeti se nastavniku  Šogoriću i umjesto ''normalnog'', tradicionalnog i favoriziranog rukometa izabrati modernu, popularnu i uzbudljiviju košarku koju je spomenuti trio izabrao.
S ozbiljnim treniranjem počelo se je već u dvorani u ''Partizanu'', na mjestu gdje se danas vježba za ''nabreknute mišiće'' a nastavljalo dalje na gimnazijskome igralištu gdje bi se demonstriralo svo naučeno znanje i umijeće. Prije i poslije škole. Ali najzanimljivije i najupečatljivije od svega je bilo kada bi curice provirivale svoje tanke, bijele i lijepe vratove prema igralištu a ''igrači'' bi zbog zaigranosti redovito kasnili na predavanja. Tu su se već tada rađale i neke prve ljubavi u onom loptaškom i životnom smislu što će se za neke potvrditi nekoliko godina kasnije!
Početkom osamdesetih zaraza se proširila zahvaljujući ''Ciboni'' i njenim lepršavim igrama i uspjesima a pravi ''boom'' je nastao kada je OKK Virovitica, čiji su Orša, Febo, Vukas, Baja, Bunja mlađi, Tihica i Dado bili članovi, napravila novi košarkaški ''stadion'' gdje se je moglo igrati od jutra  do mraka. Samo deri ''Astrinim'' konversicama po betonu i peri loptom po novim mrežicama. Nek  se zna i čuje onaj poseban zvuk kad lopta ''pomiluje'' mrežicu prilikom pogodaka iz daljine ili pak zakucavanja.  Učilo se i od starijih španera koje bi gledali prilikom njihovih basketa, Petrovići, Afo, Zic, Jurić, Kocijan stariji i ekipa. Od nas nitko nije bio blizu dva metra ali već su neki naučili zakucavati i stvarno je to poseban osjećaj, kao u nogometu slobodnjak preko živog zida u rašlje ili u rukometu ''bomba'' preko bloka u istu geometrijsku površinu a svima nama koji smo se muvali po  tom legendarnom igralištu Tkačenko, Rodman i Shaqil O' Neal naših dana je bio Brana Denić. Neponovljiv...
Nama nije trebala specijalna pozivnica SMS-om kao danas. Naša pozivnica je bila tuckanje loptom  po asfaltu kad se kretalo na to igralište na ''Borcu'' (današnjoj VeGeŠKi). Jednostavno izađeš iz kuće   i opališ loptu nogom pa ona zaklizi po asfaltu zvonko udarivši pri tom o nečiju kapiju ili ju tuckaš cijelim putem i vidiš kako zainteresirani samo prilaze i pridružuju se. A i kada nije bilo tako uvijek je netko bio tamo ili na nogometnom ili na košarkaškom. Tako je i naš Orša uvijek  dolazio ali bi zbog harmonike malo kasnio. Kud ju je silno rastezao kao talentirani učenik ''Glazbene škole'' i  pravio ''buku'' svejedno bi čuo loptaški poziv i onda na brzinu završavao svoju svakodnevnu  glazbenu zadaću jurivši na basket. Osim toga i nešto stariji ''komšo'' Gavro je već igrao za klub tu košarku kao prvotimac i razigravač a imao je nevjerojatnu kolekciju gramofonskih ploča, kao i neki stariji dečki. I Draženov otac je bio glazbenik pa je naš ''trio'' pored košarke zavolio i ''ozbiljnu glazbu'', Bacha i njegove ''fuge u d - molu'', Albinonija i druge majstore. Slušala se, naravno, i rock glazba a favoriti su im bili Floydi, koliko se sjećam.

Nezaboravne su i te disco večeri na igralištu, neki koncerti i razna uprizorenja koja smo posjećivali iako ni tada baš nije, kao ni danas, bilo neke love. Zapravo danas ima više love ali se troši  na bezveznije stvari. Bespotrebne pozive, besmislene poruke i zaglupljujuće igrice od kojih zdravstveni kartoni samo bujaju...
Ne mogu a da ne spomenem ''ratove'' koje smo vodili za Bajer s ''prekom stranom'' jer u vrijeme ''Winetua, Janošika i Sandokana'' naš pravi ''divlji zapad'' sa svim potrebnim karakteristikama gdje smo se igrali tih raznih poznatih likova s tv ekrana ili omiljenih stripova, lovili ribe, žabe i zmije, postavljali zamke za zečeve i lisice,  pravili kolibe i zaklone od ''neprijatelja'', kupali se ljeti  a po zimi   igrali hokeja, pekli krumpire, slaninu i pečenjake bio je upravo taj Bajer na koji odavno više nitko ne odlazi jer ga ni nema - prekrilo ga je smeće. Smeće i nemar ovog današnjeg života i vremena.
U svim tim našim igrama i igrarijama obavezno oko nas bi se stalno nešto, kao priljepci ili prikolice muvali i oni malo mlađi naši članovi ''bikova'' (Bullsa) sa Bikane.Mali Dado, Marijo, Jura, Tomica ili tvoj brat Tiho koji je uvijek bio samozatajno radoznaliji, hrabriji i ''dosadniji'' pa bi ga ti ''spašavajući mu život'' potjerao doma jer je suviše opasno da on tu s nama nešto se junači i prikazuje preko svojih mogućnosti kada kamenje, strjelice, koplja pa čak i osigurači za struju lete oko glave a  sprema se i opasan frontalni sudar s mačevima, buzdovanima i toljagama. Eh... današnja mladež i novovjeki, samo virtualni ratnici, pojma nema o tome kakve su to sve vojske i ratovi bili... a bogme i batine. Još do dana današnjega nismo otkrili našeg junaka, ili se neće sam otkriti, koji je za svoje dalekometne i ubojite strelice uzeo žice s gotovo novog kišobrana za tu našu vojnu a onda je nakon nje popušio prave debele batine... Bilo bi dobro ako ovo pročita da nam se javi, može i na portal.
Virovitica našeg djetinjstva bila je sasvim nešto drugo nego što je danas i više nikada takva neće   biti. Dovoljno je okrenuti se oko sebe. Dok se danas samo šminka i slabo kreće a gotovo nikako ili jedva druži mi uživamo u lijepim kružnim tokovima, botanikom motorne pile i posijanim maćuhicama milijunskog iznosa razgrađujući sve živo a najviše svoje živote. Bez ikakvog boljitka na vidiku mi iz sporednih ulica, vjerojatno zato i sporednih života, još uvijek hodamo(?!) po starom asfaltu koji je star kao i to naše djetinjstvo zajedno s tim košarkaškim igralištem koje naočigled propada i nikoga ne zanima?! Naši košarkaši nemaju svojeg Šukera pa da im pokloni jedno fino presvučeno ili pak gumirano igralište na primjer?! A mi naivci maštali smo kako će tamo biti dovršene tribine jednoga dana ili pak sve to biti prekriveno i imali bi malu košarkašku ''kutiju šibica''?! Jedinstvenu.

Virovitički - panonski košarkaški Centar s kompetencijama i novcem iz europskih fondova nije moguć jer nema tko da misli o tome. A i šta će kad tu nema nikakve love ni zarade. Samo trošak...
Zahvaljujući Malom Juri koji je imao stol u svojemu podrumu igrao se i taj stolni tenis i trenirao u ''mrskim Ribarima'' ali je ljubav za taj sport bila jača od te nazovi ''mržnje'' pa se bezpogovorno pješačilo na sasvim drugi kraj grada na trening. I tamo je bilo lijepo i zanimljivo gledati Tiću, Davora, Badema, Pejca i Meju, Silu i Štiksa a najviše smo voljeli kada bi nam u goste dolazile pitomačanke   na sparing?! Mnogi bi se ''zaboravili'' u tim mečevima gdje bi imali problema s koncentracijom i igrom s obzirom da je tu onda bilo više tih ''loptica'' u igri, kako za stolom tako i izvan. A mi svi golobradi i nabrijani testosteronom koji nas je umjesto reketa ''pucao'' na krivo mjesto.
I za kraj...prosto je nevjerojatno kako se taj naš mladenački, muški svijet, tijekom života nemilosrdno razgrađuje i sužava, nestaje. Prvo je počeo s vojskom i faksom (danas samo faksom) pa kad nas je ''vojska' s neobuzdanim gdjegdje ''ispračajima'' načela, jer jedni su odlazili a drugi bi dolazili onda nas je vrlo brzo ta ista vojska koju smo mnogi pošteno odslužili za ''nagradu'' bezobzirno, bjesomučno i kukavički napala pa smo se morali nekako branit' pa smo i ratovali gdje nam je svima Slobo i bratija oduzeo, rastočio, preusmjerio, razdvojio i poništio pet najboljih godina života gdje su neki u međuvremenu odselili, drugi se preselili a neki nestali zauvijek na grobljima i ratištima. U tim teškimdanima i poslije  neki su svili ljubavno gnijezdo, oženili se dobili djecu pa onda neki i unuke. Drugi su se pritajili u svoj svijet. Oženjeni dolaskom svojih pilića na ovaj čudnovati i zeznuti svijet više ''nemaju vremena''ni za što i nikoga. Što zbog samog posla, drugačijeg odnosa s partnericom s kojom idu i drugačiji prioriteti i situacije. Postajemo jedni drugima ''nevidljivi za oko'' makar smo samo pet kuća dalje ili nas dijeli samo bašća. Sve ono staro postaje ''nevidljivo'' iz daljnje životne priče, izbrisano s karte grada i nestaje za tradicionalne pohode toliko da prijatelje iz djetinjstva viđamo rijetko i letimično i uglavnom smo na ''dobar dan'' ili kimanje glavom dok se mimoilazimo autom. U biti katastrofa.

No bez obzira na to, plave oči i uvojke, široki osmijeh i zvonki tvoj glas kada bi se veselio i smijao tako da bi i ''zemlja se smijala'' prilikom prepričavanja dogodovština za ''šaljivi kućni video'' nećemo nikada zaboraviti sve dok se opet ne nađemo svi tamo na nekim puno ljepšim i boljim igralištima nego što su nam ova danas po kojima samo hodamo jer nemamo više s kim da igramo taj basket... 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

MMMM
5.7.2015. 22:27
Predobar tekst. Mislim da bi svatko od nas mogao nesto slicno napisati.
A nostalgija mozda i potakne ozivljavanje stolnog u sadasnjim "Brlicima"...


Još iz kategorije In memoriam



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.