Banner
Prosvjednici protiv protuepidemijskih mjera - Dosta je!
Na Festivalu slobode bačena plastična boca na vozilo hitne pomoći
HLK upozorila: Onemogućavanje pružanja liječničke pomoći je kazneno djelo
Beroš: Poštujem slobodu, no ne mogu podržati neznanstveni pristup Covidu
Milanović: Prosvjed je demokracija; odlazak pred domove umirovljenika je idiokracija
Komora medicinskih sestara osuđuje napad prosvjednika na tim Hitne pomoći
Selak Raspudić: U Saboru ćemo otvoriti raspravu o zakonu o diskonekciji

  Roklicerove večeri

SJEĆANJE NA ROBIJA Biljana Kovačević: Svaki susret i druženje s tobom bio je vrhunski performans

  Biljana Kovačević           31.08.2020.         868 pogleda
SJEĆANJE NA ROBIJA  Biljana Kovačević: Svaki susret i druženje s tobom  bio je vrhunski performans

Dragi Robi, Evo ljeto je na svom vrhuncu. Ispija se hladno pivo u debeloj hladovini ili vrućem suncu. Pitko, puno okusa i mirisa, aroma požnjevenih sa toplih, žutih oranica. Debelih, zlatnih i zelenih klasova ječma sa polja slavonskih da bi tekli žednim žeteocima niz grlo.

Pjena se talasa kao zaigrani morski val. Puna mjehurića života što veselo skakuću dok se ne istope na vrelim usnama.

Svakim gutljajem koji klizi niz grlo osjećam gorkast okus sjemena što je prošlo preobrazbu do svoga ploda.

Volio si pivo. Sa lakoćom si ga ispijao kao da upijaš posljednju kap života.

Svi ga volimo. Ti znaš da ja baš ne podnosim previše alkoholizirano, ali nisam željela ne biti članom našeg malog pivskog kluba u CUG-u. Nismo se bez razloga nazvali Cugerima opijajući se istovremeno poezijom i pićem i zanosnim zvucima muzike. Na svu sreću proizvođači su se pobrinuli i za takve kao ja.

Moje omiljeno Crno Radler sa limunom! Uvijek mi je dovoljno utažilo žeđ a ostavilo glavu bistrom. Između ostalog „Pivo ne ostavlja mrlje od kave“ ( R.Roklicer) zar ne?!

Mislim, to je i jedna od rijetkih crnina koje volim. Nekako sam više sklonija svjetlosti.

Ali, Ti si bio sjajan dramaturg!

Svaki susret i druženje s tobom bio je vrhunski performans. Volio si ljude i u njima znao otkriti one talentirane / za riječ, pjesmu, skeč/ no istovremeno su ti se i gadili. Ploveći životom kroz svoje vlastite mračne strane, dobro si poznavao ljudski rod. Tako su ti se, mogli bismo reći, same nametale uloge i filmovi u kojima si glumio: „Sigurna kuća“ „Živi i mrtvi“ „Metastaze“. Kao da si vječno hodao po toj tankoj žici između života i smrti., ni na Nebu ni na Zemlji.

Underground je bilo tvoje obitavalište u svakom pogledu. Mračne sile sa kojima si se borio u sebi želeći ih pretvoriti u riječi, scenu, glas kako bi postale vidljive i kako bi ih se riješio.

Ono što je bilo van očiju šire javnosti obitavalo je u tebi. Hrabro si se nosio čas padajući čas dižući se. Beskrajna ljudska borba života i smrti, zlih duhova, demona i anđela, podzemnih i nebeskih sila i stvorenja, raja i pakla u samome čovjeku.

Okusio si rat! Ono najgore što jedan čovjek može učiniti drugom čovjeku. Tu si pokleknuo. Tvoja dobra duša nije mogla oćutjeti toliko zlo. Kao vječni znamen ostavio je u tvome tijelu metak!

One nevidljive rane krvariće srcem i dušom.

Bio si vječiti folirant života, izazivač mečeva u dvoje, provokator osrednjosti i života po regulama. Naslovi knjiga tvoje poezije bili su gotovo priča za sebe. U njima bi rekao sve a opet ništa. Za onu naslovljenu „Kako se ubiti“ mnogi su pomislili da je neki priručnik za samoubojstvo. Kao za harakiri ili slično. Ritual oduzimanja života zbog nečasnosti.

Premda se ne bih iznenadila da si osmislio čak i to, tvoja priroda sklona šaljivosti i humoru na rubu crnog. Bio si pjesnik života sa margina velegrada kojeg si osjećao toliko duboko da si i sam često tonuo u „vode“ alkohola, brodeći zamagljenim horizontima od dima cigareta u zagrljaje „lakih“ ili manje lakih žena. Volio si žene. Volio si ih toliko da si žudio proniknuti u najdublje pore njihovih bora, debelih trbuha, njihove vrele nutrine ili hladnih obraza zamrljanih nekom jeftinom šminkom nakon neprospavanih noći.

Bacao si se među gomile riječi, onako kako se skače naglavce u neprozirno plavo more ne znajući što te čeka ispod površine. Riječi tvojih pjesama nisu bile posebno slatke, one nisu bile umiljato janje, niti su bile podložne nekoj shemi ili ritmu. Bile su glasne kao onaj pijani glas u tebi koji je želio svima sasuti SVE u lice.

Direktne, bolne, gorke i „otrovne“ ponekada. Želio si ih ogoliti od svih stilskih ukrasa, epiteta i metafora kao što si želio raskrinkati čovjeka do gole kože, pa ispod nje, uvlačući mu se kao strano tijelo u krv i njome ploviti do samog bitka.

Svoju usamljenost među gomilom i averziju prema svemu što su ljudi ustoličili kao „normalno“ i obvezatno razbijao si kao prazne flaše nakon burne noći za šankom.

Zato su ti birtije bile drugi dom. U njima si tražio partnera za komunikaciju. Nadao se u njima naći nečeg univerzalno humanog.

Sve ono nježno i tiho, plaho u tebi moglo se odraziti samo u mirnom odrazu hladnog whiskeya prije prvog guca./gutljaja/ Tražio si kreativne, one koji su znali govoriti bez riječi, osluškivati i slušati i prije no što je išta izrečeno. Kada bi osjetio neku takvu dušu bodrio si ju da piše ako je imala sklonosti ka tome.

Ja sam imala tu čast u svom životu da sam te upoznala u jednoj birtiji. I to ne bilo kakvoj! Jednoj baš na kraju grada, na željezničkoj postaji. Onakvoj u koju su zalazili samo smušenjaci na proputovanju. Bohemi, lutalice, putnici bez voznog reda i karata i onih koji bi sjeli u vlak u pogrešnom smjeru.

Volim vlakove! Iz nekih čudnih razloga i meni samoj dovoljno nepoznatih, željeznički kolodvori obilježili su moj život. Možda zbog čežnje za daljinama i putovanjima na koja nikada neću otići. I znam da naš susret nije bio slučajan.

Od toga dana napisala sam mnoge stihove. Dobre, bolje ili lošije tebi nije bilo važno. Važan je bio samo taj kontinuitet pisanja. Pokušaja i pogrešaka. Napredovanja.

One koji su nastali u vremenu našeg poznavanja ukoričila sam u svoju Prvu zbirku poezije. Zahvaljujući tebi i tvojoj vjeri u mene i moja vjera je rasla. Posvetila sam ju svima nama koji smo se u tim vremenima spojili ovdje u CUG-u! Znam da si ponosan na mene. Kao što smo mi zahvalni za tvoju prisutnost među nama. CUG će zauvijek ostati tvoje mjesto pjesništva i bohemštine. Pjesme, svirke, dobrih viceva, povjerljivih razgovora, prijateljstava i piva. Mjesto sa kojeg će na svoje putovanje krenuti tko zna koji i kakvi pjesnici.

Oni koji znaju govoriti i dok muze šute, oni koji se tek nadaju otkriti svoju muzu i svoj prvi stih. I dakako onih koji samo stoje na kolodvoru mašući onima koji su se odvažili krenuti na put.

Zato večeras dižem visoko čašu punu mjesečeve pjene i prigušene svjetlosti u mome crnom Radleru. Svojstveno Tebi, nisi dozvolio da ti drugi kroje ni život ni smrt. Znatiželja te odvela dalje. Duboko pod zemlju da iskusiš i ispiješ do dna mrak i beznađe. Sve dok te jednog dana ne podigne božja svjetlost u visine kamo i pripadaš. Slavilo te Jutro poezije, slave te i Roklicerove umjetničke večeri u CUG-u!

Vječna ti slava i hvala moj mrtvi pjesniče!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Roklicerove večeri



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.