Sjećanje na prijateljstvo koje je počelo u dalekoj Juznoj africi i oproštajno pismo prijatelju Vladi

Štovani i dragi moj i naš prijatelju Vlado!

Kad me je tvoj sin Ivica nazvao u 15.42 i priopcio tuznu vijest: ”Pišta, tata je umro” Nisam mu imao šta reci, jer sam bio totalno nepripravljen na tako lošu vijest, iako se je ta vijest očekivala, ali u neko kasnije i drugacije vrijeme. Izrazio sam ivici i njegovoj obitelji kao i vasoj mami Zdenki nasu sućut. Kasnije sam nazvao Drazena te i njemu i njegovoj obitelji, Milanu i Veri izrazio sućut. Zatim sam s Draženom dogovorio neke tehničke detalje oko vijenca…

Tebe i tvoju cijenjenu obitelj sam upoznao u Juznoj africi u Vanderbijlpark-u, još davne 1975. gdje smo zajedno radili u čeličani ”Yskor”. Dobro smo zaradjivali, imali smo novaca, koje smo trošili nemilice i na taj način živjeli gospodski. Kako si ti Vlado znao svirati, uveseljavao i nas našim Hrvatskim pjesmama i svirkom. Sastajali smo se poslije posla, subotom i nedjeljom, pravili smo ”balove”i tu smo se veselili uz tvoju svirku, i puno smo puta s tih ”balova” išli mamurni ali zadovoljni na posao. To je tako išlo par godina, dok nismo ovladali jezikom, počeli smo se raseljavati, ja u Pretoriju ti u Boksburg, Nikola i ”pjevac” Stjepan Pulpan u Pochestrum, no kontakte smo držali i nalazili se u hrvatskoj crkvi u Johannesssburgu, a poslije sv.mise išli bi na objed u hrvatski klub u Boksburgu.

Dok smo bili u Vanderbijlpark-u, svi smo imali prostrane kuće, s vrtovima i lijepo smo živjeli, moglo bi se reci gospodski. Slagali smo se i pomagali, posjećivali i živjeli u izobilju. No i ta idila je prestala. Ti si iz obiteljskih razloga napustio Juznu afriku. Došao si opet u Viroviticu ali smo i dalje održavali kontakte, dok jugoudba nije za to saznala. Slao sm ti izreske iz hrvatskih emigrantskih novina u koje sam u to vrijeme pisao, a ti si sve to umnožavao i dalje širio. Jednog dana te je Udba pokupila i divljacki i brutalno premlatila. Vera je sakrila moje napise i antijugoslavenske letke, tako da prilikom pretrage zločinaćka Udba nije našla ”dokazni”materijal protivu tebe.

Došla je i 1990. Pad Berlinskog zida. Slijedili su slobodni izbori. Došao sam u Hrvatsku u kapacitetu egzilnog ministra. Ti si me vidio na HTV-u i odmah dojavio mojoj mami u Suboticu, u koju sam otišao vlakom iz Zagreba, iako mi predsjednik Tudjman osobno savjetovao da tamo neidem. Nakon tri provedena dana došao si po mene u Sombor. Sjećam se kao danas. Na polovici Batinskog mosta stajao hrvatski policajac. Ti si zaustavio auto, mi se pozdravimo s polcajcom i ti mi kažeš: ”Pišta sad si u Hrvatskoj i kod kuće, sad si siguran i ničega se nemoraš bojati”. Na to ja izvadim bocu rakije ponudim našeg redara, on nije htio piti jer je bio na duznosti. Ja potegnem redovno iz boce a ti Vlado mali gutljaj, jer ti si ipak bio vozač, a Zagreb je još daleko.

U medjuvremenu su uhiceni: Habijanac, Dečak i Belobrk. Preko Švedskih medija javnog priopćavanja digao sam Švedsku progresivnu javnost na noge i počeo sa prikupljanjem novca za branitetlje ove trojice neduznih i sredinom lipnja ’91. donosim: 3664 DM koje predajem na ruke Vinku Belobrku. Dobro je što su ”Virovitičani” pušteni na slobodu. Upoznajem u tvojoj kući Đuru Dečaka i Antuna Habijanca pristupam zboru narodne garde i dobivam od Đure Dečaka pistolj marke Zastava.

Dana 29 lipnja ’91. napisao sam i jedan kratak članak u ”Virovitickom listu” naslova ”Dični sinovi hrvatskog naroda”. Rat samo što nije počeo, ja sam angaziran na nabavci ratnog materijala svih vrsta. Ti i sin Drazen, ste u odorama ZNG-a. Drazen kasnije prelazi u Hrvatsku policiju. Rijetko je da iz jedne obitelji i otac i sin u isto vrije služe uzvišenom idealu obrane drzave od opakog srbočetnickog krvoloka, ali je zato za svaku pohvalu. Tijekom ratnih i burnih vremena nalazimo se u tvojoj kuci i tamo se ponekad uz svirku opuštamo i priuštimo neki ”bal” s tamburasima u vojnoj odori i s kalasnjikovom na stolu.

Prijateljstvo koje je počelo u dalekoj Juznoj africi nastavilo se je i nakon rata u Hrvatskoj. No kako smo starili naši kontakti su postali sve redji. Čuli smo se brzoglasno i razmjenili pokadkad božićne čestitike.

I eto na koncu je naš i moj Vlado ispustio svoju plementu dušu, te se preselio u jedan bolji svijet. Neka mu svevišnji podari mir i blagoslov koji je svojim dobrim djelima zaslužio.

Štovani naš Vado neka ti je laka slobona Hrvatska zemlja. Nek te dragi Bog blagoslovi i počivao u miru Božjem. To ti je zadnji pozdrav od Piste i Karin. Uz poslednje zbogom Vlado i velika ti hvala na dugogodišnjem prijateljstvu. Bila mi je privilegija, čast i ponos biti tvoj bliski prijatelj i za vazda nam uživaj u Božjoj milosti koje dragi Bog dariva samo izabranima.

Tvoj odani pajdaš Paul Katančić Pišta_.