Gospođa Katica dobila je pismo i poziv od sestre iz Amerike. Da joj dođe u posjet. Nisu se vidjele 30-ak godina. Sestra će snositi sve troškove, ne mora Katica ni o čemu brinuti. Danima je Katica dolazila, preznojavala se od muke, pa kako će do Amerike, kad je jedino njezino putovanje, busom, bilo putovanje drugoj sestri u Tovarnik. Spremila se Katica i po pitanju odjeće. Gusti, najgušći, i tada ultra moderni vuneni žersej. Nekoliko kostimića i haljina mama je sašila Katici u rekordno kratkom roku, jer put je put, a to, što putuje za ljetnih mjeseci, i što će "prokuhati" nije odvratilo Katicu od nauma zvanog žersej.
Sestra iz Amerike sve joj je pojasnila u pismu, od toga što ponijeti, lijekove, dokumente i minimum odjeće, jer oni će joj sve kupiti čim stigne, pa do ukrcaja u avion, tada u Beogradu, i presjedanje, negdje u Europi. Ništa, baš ništa nek' ne brine, sve je dogovoreno. I poslušala Katica sve. Osim modno - šnajderskih detalja.
- Ja ću umrijeti od brige i straha, pa kako ću, jadna li sam, nisam se pomakla iz grada, osim ono par puta do sestre u Tovarnik. Šta vi mislite hoću li izdržati? - zagledala se u moje roditelje, kao da joj oni znaju išta kazati o putovanju avionom
- Pa, ako ti je sestra tako napisala, onda stvarno ne moraš brinuti. Spremaj se, pa pravac Amerika, a onda ćeš nam sve ispričati, kako je bilo - odgovorila joj je mama.
Šta joj i reći? Ne boj se, pa to je samo 10- 12 sati putovanja, negdje usput ćeš i presjedati? Pa, i mojima je putovanje avionom bila enigma, osim onoga što su vidjeli u emisijama tipa "Upoznajmo svijet" ili filmovima.
- Ma, kako mi bude, bude, mora čovjek jednog dana i umrijeti - hrabri Katica samu sebe, sve zamišljajući da joj je let i avion posljednje što će doživjeti u ovozemaljskom životu.
Na dan putovanja, kad je sestra iz Tovarnika došla po Katicu, evo je k nama, da se pozdravi, jer tko zna, sad i možda više nikad. Izgrlili se, samo je još falilo ono, piši kad stigneš.
Prolazili su dani, telefonske linije u povojima, interkontinentalni pozivi na granici znanstvene fantastike. Nikako saznati je l Katica stigla, i to, sretno.
Al', mudra je bila Katica. Nismo ni znali da je sestri iz Tovarnika dala naš broj telefona, i samo tjedan dana kasnije, telefonski poziv iz Tovarnika. Stigla Katica u Ameriku, i to još i sretno! Ajde, neka je.
Valjalo je dočekati jesen, i Katičin povratak, da čujemo, kako je u toj Americi, tamo negdje, daleko, daleko.
Stigla jesen, stigla i Katica. Neprepoznatljiva. Promijenila look, pa sve nas gleda onako pomalo nadmeno, jer, ona je vidjela svijet, a mi nismo. Ni traga onoj preplašenoj Katici, ni žersej odjeći, od prije samo dva mjeseca. Okupili se u kuhinji, kao središnjem mjestu za vođenje svih važnih razgovora, pa sve ne vjerujemo da se i tako može putovati, kako je kasnije tata govorio, bez brige i pameti.
Kaže, dovezla ju sestra na aerodrom, tamo ih dočekala jedna jako ljubazna mlada žena, Katica joj dala sve dokumente, a ova joj ih vratila u omanjoj prozirnoj vrećici, i stavila oko vrata.
I stalno pazili na Katicu, i na zemlji, i u avionu. Katica je bila, tijekom cijelog putovanja, s presjedanjem, nešto poput kofera ili putne torbe, skoro. Ono što ona nije znala, a mi saznali kasnije, Katičina je sestra, prilikom chekiranja, naznačila da je riječ o osobi koja putuje po prvi puta, starije je dobi, i treba pomoć. Ništa Katici nije bilo čudno što drugi putnici nemaju vrećicu/privjesak, s dokumentima oko vrata, ona je mislila da je to normalno, uobičajeno.
Danima smo razgledavali dva milijuna fotografija nastalih u Americi, pa više ni sline imali nismo da bismo nešto rekli. Pa, ne možeš neprestano, jao vidi, super, pa to je krasno, a vidi ti njih, u Americi si bila glavna za roštilj, Katice! Doduše, našoj sreći nije bilo kraja kad nam je, za uspomenu i dugo sjećanje na daleki put, donijela magnetić za frižider. Ponestalo nam riječi.
Završni udarac zadala nam je jedne večeri, kad nam je dala do znanja da taj američki uopće nije težak. Jer, oni kažu sistra, mi kažemo sestra, mi kažemo baj, baj, i zamisli, isto tako kažu i u Americi!
