Ponukan više komentarima samog autora (jednog benignog, gotovo uobičajnog ) teksta o antifašizmu, moram priznati da me je uspio „načaćkati", kako bi to rekao jedan pametni podravac, po imenu Tomislav. Radi se o tekstu Davora Suhana "Isprike čitateljima-pogotovo hrvatskim antifašistima", prenesenog na ovaj portal, s portala „Moja Rijeka". Autor na kraju svog teksta ostavlja otvoreno pitanje - tko je to pobjednik, a tko gubitnik. Naravno, radi se o završetku II svjetskog rata na području današnje Hrvatske.
Za neke komentatore članka (kolumnista LJ.R.Weiss), pitanje pobjednika je jasno.
Iako je ova tema vrlo sklizak teren, ja vjerujem da je autor kod svog promišljanja, zaista bio iskren. Jer najlakše je - ne imati dilema.
O Krivom i pravom putu
Da bih izbjegao dociranje ikakve vrste, nastojat ću iznositi iskustva, što vlastita, što tuđa. I to onoga što sam doživio, čuo, ili pak pročitao. Knjiga „Kafkina tajna" (Konrad Dietzfelbinger), govori o najvećim ljudskim pogreškama (nestrpljenju, nemaru, prijevremenom prekidanju metodičnog, prividnom ograđivanju prividnih stvari), pa tako govori i o „pravom putu, koji ide preko užeta, koje nije napeto negdje na visini, već tik iznad zemlje. Ponekad izgleda da je to uže više namijenjeno za spoticanje, nego za hodanje....". Čini mi se da je tako i sa ovom temom.
Prpići su s Krivoga puta, i većina ih je tijekom II. svjetskog rata bila u ustašama ili domobranima. Stjepan Radić je par godina prije nego je na njega izvršen atentat u Beogradu, bio u Krivom putu, gdje je pozivao Hrvate na borbu protiv velikosrpskog hegemonizma. To je svakako ostavilo traga na ljude tog kraja, prilikom odabira „strane" u ratu. I na mog djeda, ustašu.
Naravno da najveći dio Hrvata Dalmacije i Istre nije odabrao tu stranu, iz dobro poznatih razloga (Pavelićeva prodaja Dalmacije i Istre, Italiji).
Djed (po majci), poginuo je „na drugoj strani", partizanskoj. Majka ga nije imala kada ni upoznati. Za kosti mu se, ni danas ne zna gdje su. Postoji samo uklesano ime i prezime (Stjepan Araminac), na zajedničkom spomeniku u Starom Gracu.
Strahovi
Prije nešto više od dvije godine upoznao sam Ljubu Rubena Weissa, novinara i kolumnistu ovog portala. O mnogim temama dijelili smo ista mišljenja, o nekima slična, a o oko nekih tema se i nismo složili. Demokracija. Kada emocije nisu bile uzavrele „varili smo i najteže teme". Međutim , kada su proradili strahovi iz davnina, išlo je teže.
Najsvježiji primjer. Gradska knjižnica, 15.06.2011. Promocija knjige: „Židovi Virovitice i okolice 1790.-2011.". Autor knjige: Željko Weiss, brat LJ.R.Weissa. Knjižnica ispunjena, nazočni: rabin Prelević, predsjednik židovske općine dr. Ognjen Kraus, predstavnici Grada i Županije, gvardijan virovitičkog samostana fra Robert Perišić, ravnateljica Muzeja Mihaela Kulej.... Nažalost nije bilo mog „miljenika", Slavka Goldsteina.....
Promocijom knjige dominira Ljubo Ruben Weiss, svojim izvrsnim poznavanjem židovske povijesti, no iznad svega duboko emotivnom pričom o prijateljstvu svog djeda Adolfa i lukačkog župnika Stjepana Jankovića, te strašnim krajem velikog dijela ove židovske obitelji (smrt u logoru ). I baš tu, pokušavam shvatiti (i opravdati) strah LJ.R.Weissa, koji me je par dana prije promocije knjige upitao : „Da li je tvoj djed ( ustaša ), imao kakav ćin u vojsci ?"
Isto tako pokušavam shvatiti zašto me nakon promocije knjige, nije upoznao s rabinom Prelevićem ili pak Ognjenom Krausom. Samo strah ne gubi sjaj. Međutim, mislim da tek onda kada se suočimo s tuđim strahovima, možemo pobijediti svoje.
Iza svake mržnje, krije se strah. Iza straha, puno puta čući neznanje. U tom kontekstu valja promišljati i o činjenici da je veliki broj antifašističkih spomenika srušen (1991.-1995.). Ne opravdavajući učinjeno, pokušajmo shvatiti i hrvatsku mržnju ( i strahove ). Čitav niz godina Hrvati su izdvajali ogroman novac za JNA, išli u tu istu armiju, da bi ta ista „soldateska", okrenula cijevi prema njima. Simbol te armije (1991.), bila je zvijezda petokraka, i malo tko u Hrvatskoj ju je tada volio. Pod tom istom zvijezdom poklani su i poubijani bez suda, mnogi (1945.). Pod tom istom zvijezdom (ono što nisu opljačkali ustaše i ine vojske), pljačkalo se i iza 1945. Mnogi Židovi potpuno su razbaštinjeni nakon II svjetskog rata. Ne mali broj Židova iza II svjetskog rata, svoju je djecu krstio u crkvama. I to su bili strahovi. Od koga?! Od ljudske gluposti i totalitarizma. Pod zvijezdom. Opravdani strahovi. Da, pobijedili su partizani.
Nakon svakog rata, gubitnice su majke i očevi koji su ostali bez svoje djece. Djeca, koja su ostala bez svojih roditelja, braće i sestara. Prijatelji, koji su izgubili prijatelje. Gotovo svi.
Meni je draža zvijezda na albumu „The Clash"-a ! Ako već mogu birati, izabrao bih one žute zvjezdice na plavoj podlozi. Pa i tu ima prijepora. No i to je put u demokraciju..Malo više emocionalne inteligencije, ne bi nam štetilo..,manje krasti, a više i pametnije raditi. I sve pet.
Mnogi će mi zamjeriti na ovakvom shvaćanju naše ( turobne ) povijesti, i to „ s jedne i druge strane", no mislim da nas ovakve teme ne vode prema naprijed. Ne želeći biti „u trendu", samo ću reći : Ne ponovilo se.
