Ante
Šimara, nekadašnji većinski vlasnik Slatinske banke, koji se svojih dionica
dalekovidno riješio prije nešto više od dvije godine, u ožujku 2006., sada može
bezbrižno promatrati što će se dogoditi s tužbom beogradske Jugobanke u stečaju,
koja od njegove bivše banke tužbom potražuje 17 milijuna eura. Šimara, članovi
njegove obitelji i tvrtke neobičnih naziva u njegovu stopostotnom vlasništvu
– Slop-prom, Lust-prom, Lustrin, Rima promet, Sloper i Pronekinvest, 3. su ožujka
2006. prodali i posljednju dionicu Slatinske banke. U to vrijeme dionice Slatinske
banke, čija je pojedinačna vrijednost na Zagrebačkoj burzi danas oko 190 kuna,
prodavale su se po cijeni od oko 1360 kuna, pa je Šimara tada dobro unovčio
svoj udio.
No, bila je to prilično neobična transakcija: Šimara je u to vrijeme bio predsjednik Nadzornog odbora Slatinske banke, dakle kapetan na brodu. Zašto je odlučio prodati dionice, nikome nije objašnjavao, jer taj medijski introvertni čovjek oduvijek se klonio publiciteta i novinara. Volio je neometano i u tišini raditi sve svoje poslove.
Elegantni model
Dvije
godine kasnije, nakon spomenute transakcije, 31. ožujka ove godine, Slatinska
je banka obavijestila Zagrebačku burzu da je zaprimila tužbu Jugobanke i njeno
potraživanje od 17 milijuna eura. Istoga trenutka, dionice Slatinske banke na
Zagrebačkoj su burzi zaronile za 18 posto. Mada su iz te banke s prilično ležernosti
tvrdili kako je tužba neosnovana i kako ih ne zabrinjava i mada je Trgovački
sud u Bjelovaru nedugo nakon toga odbacio zahtjev Jugobanke za uvođenje privremene
mjere raspolaganja sredstava Slatinske banke, prije nego što se održi ročište
zakazano za 13. svibnja ove godine, stvari baš i nisu tako bezazlene kako se
čine.
Još krajem devedesetih prošlog stoljeća, dio slatinskih privrednika, koji su s nevjericom promatrali kako Slatinska banka nezaustavljivo klizi u ruke Ante Šimare, predratnog partijskog sekretara u radnoj jedinici Brezik, tadašnjeg osječkog Industrijsko-poljoprivrednog kombinata, upozoravao je da cijela ta priča neće dobro završiti. Oni su bili dobro upoznati s načinom kako je Slatinska banka nastala, pa su upozoravali na moguće posljedice, no Šimara je bio previše moćan i uživao je snažnu podršku HDZ-a – kojem se, kao i mnogi tadašnji partijski kadrovi, zdušno pridružio - a da bi mu itko išta mogao. Svoju poziciju povjerenika Vlade RH za Slatinu iz vremena rata i u vrijeme i neposredno nakon toga, Šimara nije samo iskoristio za stjecanje velike političke moći, već i za ono što uz takvu moć često ide – osobni financijski probitak.
U Slatini je do prije rata, u vrijeme dok Šimara još nije odlučio skratiti nekadašnji naziv Podravske Slatine u Slatinu, djelovala filijala beogradske Jugobanke, pa je tadašnji povjerenik Vlade za taj grad (odnosno tadašnju općinu) vidio dobru priliku za njenu "pretvorbu". Operacija je izvedena na zanimljiv način: stvorena je nova banka koja je preuzela svu imovinu i potraživanja Jugobanke (procjenjuje se da su samo potraživanja Jugobanke tada iznosila oko 26 milijuna DEM, što je i osnova sadašnjeg tužbenog zahtjeva), no ne i njene obveze. Taj elegantni model nije, naravno, proveden tako izravno, već ta priča ima i svoju malu, jednako elegantnu povijest.
Čarobna formula
U listopadu 1992., netom nakon završetka prve faze rata, kad su trupe UNPROFOR-a
zaledile linije razdvajanja i u zapadnoj Slavoniji, Privedena banka Zagreb osnovala
je svoju banku kćer i nadjenula joj ime Slatinska banka. Osnivački kapital iznosio
je skromnih 1,5 milijuna DEM, a ulozi opustošenog slatinskog gospodarstva još
skromniji – tek 100.000 DEM. No, banka je, kao što smo rekli, preuzela potraživanja
i imovinu Jugobanke, pa je od dužnika počela utjerivati rate kredita, a da istodobno
nije morala brinuti o namirenju onih kojima je ona dužna. Vladin povjerenik
Šimara tada se aktivno uključuje u rad i jačanje banke, svjestan da svoju političku
moć može zadjenuti za pojas ukoliko ne bude imao i financijsku polugu kojom
će je moćipoduprijeti.
Na jednoj od stranica svog radnog rokovnika, 12. prosinca 1992., samo dva mjeseca
nakon što je Slatinska banka osnovana, Šimara, koji je u to vrijeme već bio
njen direktor, razradio je čarobnu formulu koja će u konačnici Slatinsku banku
pretvoriti u njegovu privatnu imovinu. Tada to još možda i nije izgledalo tako,
no kasnije te su njegove namjere postajale sve očitije da bi se na kraju i ostvarile.
Kao Vladin povjerenik ušao je u nadzorne odbore najvažnijih slatinskih tvrtki,
a one manje značajne prepustio je sebi odanim ljudima.
Ta mreža bila mu je važna kako bi ostvario zacrtani plan, a on se sastojao u
sljedećem: 12 najjačih tvrtki u Slatini, u čijim je nadzornim odborima sjedio
Šimara sam, ili njegovi ljudi, bili su ključ one njegove čarobne formule: trebali
su kupiti dionice Slatinske banke. Kako su manje-više svi, od Duhana, Gaja,
DIK-a Đurđenovac, Slatinke i ostalih grcali u problemima, zacijelo im prva briga
nije bila kupovina dionica banke, za što ionako nisu imali novca. Stoga je Šimara
iskoristio svoju političku moć da ih uvjeri kako je upravo to ono što im treba.
A kako za kupovinu nisu imali novca, banka je bila tu da im ponudi kredit.
Dakle, 12 slatinskih tvrtki razrezom je, temeljem Šimarine formule, dobilo nalog koliko će kredita u Slatinskoj banci podići da bi kupili određeni portfelj njenih dionica. Ta pomalo konspirativna akcija imala je i svoj šifrirani naziv – pro et contra, i pojednostavljeno ispričano, odvijala se na sljedeći način: Slatinska banka izjutra bi odobrila kredit nekom od 12 tamošnjih poduzeća, primjerice DIK-u Đurđenovac, a onda bi ta tvrtka za odobreni iznos kupila dionice Slatinske banke. Povjerljiva Šimarina osoba u Zavodu za platni promet vodila bi računa da novac koji je banka izjutra prebacila jednoj od 12 tvrtki istoga dana banci bude i vraćen, a tvrtka je zauzvrat dobila bančine dionice.
Operacija pro et contra
Papirnato, sve je bilo savršeno učinjeno i Slatinska je banka za kratko vrijeme došla do 5,6 milijuna DEM fiktivnog "svježeg novca", što je Šimari omogućilo da povećanjem temeljnog kapitala i promjenom vlasničke strukture Slatinske banke, šupira svoje zagrebačke osnivače i da banku-kćer liši patronatstva Privredne banke Zagreb. Šimara će tada izvesti pravi bankarski udar – na izvanrednoj sjednici Skupštine Slatinske banke, razriješit će Upravni odbor u kojem su većinu (4:3) imali predstavnici PBZ-a i u to tijelo postaviti sve svoje ljude. Kasnije, PBZ će zbog toga tužiti Slatinsku banku, no kako to već u Hrvatskoj biva, stvar se otegla i završila u zastari.
Šimara je tako bio već na pola puta da uz kontrolu Slatinske banke postane i kontrolor slatinske privrede, a ta druga faza operacije odvijala se vrlo jednostavno. Tvrtke, kupci dionica banke, nisu u stanju bile otplaćivati kredit i odgovarajuće kamate, pa je Slatinska banka taj dug naplatila preuzimanjem vlastitih dionica iz portfelja tih tvrtki i dakako dionica samih tvrtki, za razliku koja je nedostajala.
Slatinska je banka uz to, naplaćujući kredite koje je Jugobanka prije rata davala slatinskoj privredi, kao njen "sljednik", grabila i dionice tamošnjih tvrtki i njima naplaćivala rate koje te firme nisu mogle vraćati. Tako je, primjerice, slatinska tvrtka Gaj podmirila svoja dugovanja koja je imala prema Jugobanci, na način da je Slatinskoj banci, u zamjenu za dug od 1,64 milijuna DEM, dala 16.402 dionice. Slično je bilo i s drugim tvrtkama pa je Slatinska banka postupno postajala vlasnikom cjelokupne tamošnje privrede.
Tako je završena operacija nazvana pro et contra u kojoj je Slatinska banka jednostavno i bez napora otkupila samu sebe, a tamošnju ionako posrnulu privredu, preuzimanjem njenih dionica zbog duga prema Jugobanci, gurnula još dublje u ponor. Slatina je tako postala grad sa snažnom bankom i nikakvom privredom, a na čelu svega bio je Šimara.
Dionice koje je – kao što smo vidjeli na primjeru Gaja – Slatinska banka preuzela
od tamošnje privrede, uskoro je počela preuzimati tvrtka Pronekinvest d.d. Slatina,
u stopostotnom vlasništvu Ante Šimare. No, Šimara tu nije stao: osnovao je još
nekoliko tvrtki koje su također bile u njegovu stopostotnu vlasništvu, a ove
su ubrzo, kao i sam Šimara i njegova obitelj, postale vlasnice značajnog broja
dionica Slatinske banke.
Sredinom 2004. među 10 dioničara koji su temeljem svojih dionica imali najviše glasova u Skupštini, a ujedno spadali i u deset najvećih dioničara, osam je kontrolirao Šimara. Četiri njegove tvrtke u stopostotnom vlasništvu – Lust-prom, Rima promet, Sloper i Lustrin - imale su svaka po 11.424 dionice Slatinske banke (dakle ukupno 45.696 dionica), tvrtka Slop-prom, također u njegovu stopostotnom vlasništvu, raspolagala je sa 10.924 dionice, a on osobno, na svoje ime, držao je još 5667 dionica. Njegova tadašnja supruga Ružica i dvoje djece, Antonija i Tomislav, ukupno su posjedovali 11.916 dionica.
Kave s operativcem
Kad se sve zbroji, Šimarine tvrtke, on sam i njegova obitelj ukupno su posjedovali 74.203 dionice. Ako se zna podatak da je cijena dionica u vrijeme kada su prodavane iznosila oko 1360 kuna, nije teško izračunati da je njihovom prodajom ostvareno oko 100 milijuna kuna!
Kako je Šimara uspio steći tako ogromno bogatstvo u tako kratkom vremenu? To pitanje nisu postavljali samo njegovi sugrađani - koji se još sjećaju vremena kada je, na stan stečen pod nejasnim okolnostima podigao hipotekarni kredit od milijun DEM za što je kupio svoje prve dionice u Našičkoj cementari – već i osječki centar SZUP-a.
Šimara je pune dvije godine bio predmet kriminalističke obrade, a operativac osječkog SZUP-a, čije je ime redakciji poznato, dvije je godine svakodnevno putovao u Slatinu ne bi li proniknuo u tu zamršenu priču. Na prijedlog tog operativca nad Šimarom su primijenjene prikrivene mjere praćenja komunikacija, odnosno, prevedeno na svakodnevni jezik, prisluškivani su njegovi telefonski razgovori.
Ali ubrzo, ta skupa operacija SZUP-a, koja je zbog svakodnevnih putovanja i dnevnica, u dvije godine koštala više od milijun kuna, krenula je posve drugim tokom. Operativac se zbližio s predmetom svoje istrage, pa je svakodnevno posjećivao Šimaru u njegovu uredu u Slatinskoj banci, te mu uz kavu odao sve mjere i operativne radnje koje su nad njim provođene, a dao mu je na uvid i sve rezultate dotadašnje istrage. Operativac, naravno, nije ostao nenagrađen, a njegovi kolege ubrzo su primijetili nagli porast njegova standarda, što je uključivalo i stjecanje skupocjenog automobila.
Život u penthouseu
Nakon što je prodao svoje dionice, Šimara se počeo baviti građevinskim poduzetništvom, ali se o njegovoj novoj djelatnosti razmjerno malo zna. Poznato je tek da gradi po Zagrebu i na Jadranu, u okolici Crikvenice i Malinskoj. U Slatini je otkupio tamošnji stari hotel u središtu grada – nekadašnje kultno okupljalište tamošnjeg građanskog sloja – i sravnio ga sa zemljom, no radnja nikako da krene. Kad je Slatina u pitanju, Šimara, bar ondje, nije tako dobar građevinar kao što je bio bankar.
Novi dio nekadašnjeg Hotela Podravina, nije dirao. Prizemlje je iznajmio jednoj trgovačkoj tvrtci, na prvom su katu smještene njegove firme, a drugi je kat, za svoje potrebe, preuredio u svojevrsni penthouse s više od 200 metara četvornih, do kojeg, uz video-nadzor, vodi lift. Rastao se od supruge s kojom je bio dioničar dok je vladao Slatinskom bankom i koja je bila direktorica nekih od njegovih poduzeća.
Kao građevinski poduzetnik i vlasnik tvrtki koje se bave prodajom nekretnina, Šimara, bivši bankar, sada ne mora strahovati za sudbinu Slatinske banke, u čijem je uzbudljivom stvaranju, stasanju i razvoju ne samo sudjelovao već svemu dao i pečat. Ne mora se brinuti ni za moguće posljedice svojih poteza, jer živi u Hrvatskoj, sretnoj zemlji u kojoj sudske zastare peru sve grijehe. Dionice banke, koje je nekada držao, sada su u rukama drugih, pa će i eventualna glavobolja biti samo njihova.
Feral nije uspio saznati što sve stoji u tužbi beogradske Jugobanke u stečaju i osim da je riječ o zahtjevu od 17 milijuna eura, druge pojedinosti nisu poznate. Darko Baćani, unutarnji revizor Slatinske banke, najviši u hijerarhiji do koga smo uspjeli doći, jer iz uprave nitko nije bio voljan razgovarati s novinarom, poručio je tek da uprava nije voljna komentirati tužbu niti je dati na uvid medijima. Isto je rekao i glasnogovornik Trgovačkog suda u Bjelovaru Tomislav Mrazović, dodavši tek da će se o tužbi odlučivati na glavnoj raspravi, zakazanoj za 13. svibnja.
Nije nepoznato da je "pretvorba" Jugobanke, onako kako je to uradio Šimara, izgradivši na njenim temeljima Slatinsku banku, svojedobno bila i predmet kontrole Hrvatske narodne banke. HNB je tu čudnu "pretvorbu" gledao s podosta skepse, pogotovo s obzirom na činjenicu da o svemu ne postoji jasna dokumentacija. Kako se moglo čuti, HNB je, u vrijeme kad je Šimara prije dvije godine prodavao svoje dionice, tražio od Hanfe, Hrvatske agencije za financijsko poslovanje - da istraži je li Šimara, zahvaljujući privilegiranim informacijama, znao da Jugobanka sprema tužbu, pa je, iako na čelu Nadzornog odbora Slatinske banke, rasprodao njene dionice svjestan što se banci sprema.
Neizvjesno je kako će završiti tužba Jugobanke i hoće li, nakon mogućeg odbacivanja na Trgovačkom sudu u Bjelovaru sljedećeg mjeseca, uslijediti i međunarodni spor, no neki stručnjaci s kojima smo razgovarali ne isključuju mogućnost da hrvatska država, na kraju, bude adresa na koju će se isporučiti račun sada težak oko 125 milijuna kuna. Jedini tko u ovom trenutku nema nikakvog razloga za strah, jest glavni junak ove priče – Ante Šimara.
