Ne prijeti nama nikakav elitni turizam! Štoviše, izgleda da ćemo mi, srednji i prosječni, skupa s istim onim Česima i Slovacima, koji su možda kao djeca ljetovali baš u šibuljinskom kampu, ostati jedini vjerni gosti hrvatske obale Jadrana!
Šibuljine moga djetinjstva - takav je bio naslov reportaže u "Virovitičkoj
pusi" krajem devedesetih. Pusini reporteri obišli su tada nekadašnje odmaralište virovitičkog Crvenog križa
u Šibuljinama, mjestu nedaleko Karlobaga, koje je sedamdesetih godina bilo tradicionalno
ljetno okupljalište Virovitičana. U vrijeme kada ga je "Pusa" posjetila,
odmaralište je bilo devastirano. Danas je prodano i Šibuljine više nisu virovitičke.
Primjerak "Puse" sa Šibuljinama, tada sam, prije gotovo deset godina,
kupila na kiosku pored starog vrtića, preko puta Policije, i sjećam se da sam
članak čitala još putem, idući kući kroz park. Iznenadilo me koliko su sjećanja
iz Šibuljina slična mojima. Izgleda da je za mnoge od nas, Virovitičane srednje
generacije, to malo mjesto pored Karlobaga ostalo, baš kao što je u "Pusi"
naslovljeno - Šibuljine moga djetinjstva.
Jer za nas, klince sedamdesetih godina, Šibuljine su bile jedino more koje
smo poznavali. Bilo je to "naše more". Tu smo znali svaki kamenčić
u plićaku, a kad smo naučili plivati, znali smo koliko treba zaveslaja do nedalekog
stijenja koje viri iz mora. Počev od kraja šezdesetih odlazili smo tamo godinu
za godinom kolektivno i organizirano - škode, fićeki, volksvageni i moskvichi
virovitičkih registracija spuštali bi se, u koloni jedan za drugim, serpentinama
oko Plitvičkih jezera prema Karlobagu. Tamo ispod Velebita, na "Ličkoj
rivijeri", more je ledeno hladno zbog vrulja, podvodnih izvora, ali zato
je kristalno čisto. Šibuljinska je plaža odmah ispod ceste, uz jadransku magistralu,
koja je tada, prije trdeset godina bila neusporedivo manje brza i opasna nego
danas. Na plaži je i zgrada odmarališta, podignuta negdje pedesetih godina,
ispred nje nekoliko badema i smokava. Na terasi ispred ulaza priređivali su
se plesovi, pa se kroz maglu sjećam večernje zabave na kojoj profesor Pave
Štimac svira harmoniku, dok gosti na terasi oduševljeno plešu.
Kamp je bio pun "Čehoslovaka" - onda se nije znalo koji su Česi,
a koji Slovaci. Imali su dobro opremljene šatore - moji kupili jedan, sa dvije
spavaonice - imali su stolice na rasklapanje, plinske lampe kraj kojih bi provodili
ljetne večeri i pudlice koje su im pravile društvo. Jedne godine kamp je pomela
bura, pa su se skupili u odmaralištu i spavali u blagovaonici na luftićima,
dok im se šatori nisu prosušili. Nije ih to nimalo obeshrabrilo, nastavili su
ljetovati i dolaziti.
Prvih godina u Šibuljinama sobe su bile mnogokrevetne, danas takvih više ni
nema, s krevetima na kat i zajedničkim kupaonicama, a u blagovaonici bi se za
doručak posluživale kockice margarina i marmelade uz bijelu kavu i čaj. Ali
paštašute koje su kuhale uvijek nasmijane virovitičke kuharice bile su sasvim
pristojne, a za državne praznike zavrtjeli bi se i ražnjevi s janjetinom. Ako
bi netko poželio nešto drugo, mogao je i u restoranu na ulazu u plažu naručiti
riblju večeru. Bila je tu i mala trgovina mješovitom robom u kojoj smo kupovali
sladoled, piljari s lubenicama i breskvama, tobogan na plaži, kamp u borovoj
šumi - i što ti više treba za ljetovanje?! Agregat koji je proizvodio struju
navečer bi prestajao brektati i svjetla u odmaralištu su se gasila.
S godinama, Šibuljine su se sve više razvijale. Selo je dobilo struju, a umjesto
u odmaralištu, odsjedali bismo u kućnoj radinosti, u sobama, pa i u apartmanima
koje su godinu za godinom podizali vrijedni Šibuljinčani, a u odmaralište bismo
dolazili samo na ručak i večeru. Dijelili smo kupaonice s poznatim i nepoznatim
Virovitičanima, upoznavali se i zbližavali.
Na toj su se plaži ispod Jadranske magistrale mnogi Virovitičani prvi put nagutali
morske vode i naučili ljetovati. Stacionirani u Šibuljinama, obilazili smo obiteljski
u Šibenik, Zadar, Starigrad, Sabunike, Malinsku... Stajali bismo na stajalištima
uz cestu i narezivali šunku i papriku, slikali se na magarčićima i učili ponašati
se u restoranima. Prvih godina u Šibuljinama recitirali smo pjesmice iz vrtića,
a zadnjih kartali loru i čitali sf-priče u Siriusu. Tek kasnije, počeli smo
ljetovati u Pagu, Crikvenici, Krku, Splitu... Otkrivali smo drukčije plaže i
toplija mora. I na “Ličku rivijeru” više se nismo vraćali.
I eto nas, desetljećima poslije, kako ljetujemo kud-koji mili moji, manje više
- kod svojih. A vrli kolege novinari - ako sam ikoga u ovim svojim, morate priznati,
generalno dobroćudnim kolumnicama, onda sam kolege novinare - upeli jadikovati
kako bi naš turizam mnogo više donosio kad bi nas posjećivala imućnija klijentela,
što naše prirodne ljepote svakako zaslužuju. Nisu nam dovoljno dobri Česi i
Slovaci, koji dolaze s konzervama, niti Nijemci i Talijani nižeg srednjeg stoja.
Mi bismo bogatiju, elitnu klijentelu široke ruke, koja dobro plaća smještaj
sa zvjezdicama i ne štedi u izvanpansionskoj potrošnji! Još do prije nekoliko
godina takve su me svakidašnje turističke jadikovke čak znale zabrinuti - hej,
pa gdje ćemo mi, prosječni, ako na naše plaže nagrne svjetska elita?! A tada,
dok još nisam pisala za Virovitica.net, sam svoju zbrinutost - priznajem - dijelila
s čitateljima nekih drugih lokalnih glasila.
Prije dvije godine moj muž Dalmatinac-novinar i ja uputili smo se u Makarsku,
na radni odmor. Ostavili smo Marinu u Virovitici kod bake kako bismo proveli
vikend kod kolege - štoviše, vjenčanog kuma - Anđelka Ercega i
pomogli mu napraviti dnevno izdanje “Makarske kronike”. Bio je tada boom lokalnih
glasila - gradovi su redom modernizirali svoje socrealističke lokalne novine
ili pak pokretali nove. Mnogi su kolege-novinari tada postali dioničari glasila
u kojima su radili, pa razvijali posao i nabavljali kombije za razvoženje novinskih
buntova. Anđelko Erceg bio je jedan od moćnijih urednika u Jutarnjem, na odličnom
mjestu, kakvo se meni i mojem nikada ni blizu nije osmijehnulo. A tada je nanjušio
da je pravi trenutak i odlučio vratiti se u Makarsku i sa suprugom, također
Makarankom, pokrenuti vlastiti biznis. Od tada, Ercegova je “Makarska kronika”
ojačala i postala jedno od često citiranih lokalnih glasila, a posao se proširio
i na knjižaru na glavnom makarskom trgu.
Makarska me u proljeće, bez ljetne histerije, donekle podsjetila na moju Viroviticu.
Tim više što sam iskoristila priliku i odgledala “Izgubljeni u prijevodu” u
njihovom kinu, koje je izgledalo kao preslikano nekadašnje virovitičko Zvijezda
kino, možda čak još derutnije (ali ga oni bar nisu zatvorili). Gospodarska moć,
koja Makarsku itekako razlikuje od Virovitice, nije bila previše očita u tim
predsezonskim danima, iako se po punim "štekatima" već tada, za Prvi
maj, vidjelo da su turisti ono što će Viroviticu u Dalmaciji uvijek razlikovati
od Virovitice u Panoniji.
No, trebalo je pogurati makarsko dnevno izdanje, pa nam je glavni urednik,
osim redakcijskih, redovitih poslova, dao zadatak da svatko od nas napiše članak
za po jednu stranicu. Moj Mirko, koji je nekada, prije nego što je izbjegao
u poslovno novinarstvo, pratio sociologiju religije, napisao je članak o crkvenim
reakcijama na tada aktualne prosvjedne skupove na Markovu trgu. A meni, budući
da u tadašnjem ženskom novinarstvu nisam mogla pratiti ništa ozbiljno, nije
preostalo drugo nego da, na temelju vlastitog iskustva, napišem impresiju o
turizmu nekad i danas. I tu se ja, poslije puno godina, prisjetim Šibuljina
i onih davnih virovitičkih ljetovanja u odmaralištu Crvenog križa. Totalno raznježena
sjećanjima na svoja prva turistička iskustva, zamolim ja u tom članku Makarane
da odole sirenskom zovu elitnog turizma i da svoje plaže i trgove ostave gostoljubivima
za obitelji s djecom, za naš istanjeni srednji sloj i osiromašenu srednju generaciju,
koja je u mladosti stekla neke turističke navike i željela bi ih sačuvati. A
to se može jedino tako da dolazi na more s djecom i da se djecu uči kako ljetovati
i kako se ponašati u restoranima.
Mislila sam si drugi dan, kad je tekst već bio objavljen, možda Anđelku i njegovoj
Maji neće biti drago što imam nešto protiv da Makarska postane
elitno ljetovalište. Svakako bi Makaranima bilo draže da im dolazi manje imućnijih
gostiju, nego horda sirotinje, koja će jednako izgaziti travu, a kupovati samo
sladolede.
Ali Maja i Anđelko bili su presretni s našim člancima. “Ni ne znate što ste
napravili za Makarsku kroniku”, bile su riječi kojima nas je dirljivo ispratio
glavni urednik. A taj nam je radni izlet čak bio povod za kasnije razgovore
i o mogućem preseljenju u Makarsku, gdje bi nam kumovi i jednom i drugom našli
posao.
Bilo je to, dakle, prije nešto više od dvije godine. Nastavili smo turističke
sezone pratiti iz Zagreba i ljetovati u Kaštelima. Ali iz ove perspektive, nazire
se da je Hrvatska tih godina bila na razvojnoj prekretnici. Tada su, naime,
počela ulaganja. Nakon toga cijena kvadrata u Dubrovniku dostigla je svjetske
razmjere, lokacije u staroj jezgri Splita počele su se kupovati za male hotele,
a izvještaji iz turističkih središta počeli su se baviti brojem neprijavljenih
turista i nestašicama vode. O, bez brige, zaključila sam napokon s olakšanjem
- ne prijeti nama nikakav elitni turizam! Štoviše, izgleda da ćemo mi, srednji
i prosječni, skupa s istim onim Česima i Slovacima, koji su možda kao djeca
ljetovali baš u šibuljinskom kampu, ostati jedini vjerni gosti na hrvatskoj
obali Jadrana.
Preziranje masovnog turizma i prosječnog gosta može si dopustiti jedan Dubrovnik,
koji je cijenama pozvao samo ekskluzivu, pa ovo ljeto ostao prazan. Mogu si
to donekle dopustiti i Brijuni, koji su pozivnicu na polo utakmice uputili Clintonu
i princu Charlesu, da bi ove godine shvatili da takvi uglednici,
čak i da su došli, ne bi imali gdje prespavati! Može si elitizam dopustiti i
Hvar i njegov "Carpe diem", u kojem se navodno ni u pol ljetnog dana
ne pojavljuju nenašminkane djevojke niže od 175. Može si ga dopustiti i Vis,
oko kojeg oplovljavaju jedrilice s imućnim zanesenjacima koji traže nedirnutu
prirodu i specijalitete od tek ulovljenih jastoga. Na takvim mjestima nitko
od nas prosječnih ne bi bio dobrodošao. Ali ni ne patimo za tim, zar ne?! Kao
da na našoj obali, a pogotovo na otocima, nema dosta mjesta na kojima se može
ljetovati komotno i obiteljski, uz čopore djece kojima trebaju ljuljačke i tobogani
na plaži i plićak u kojem će se brćkati?! Za ljetovanje na naš način, s "frigotermima"
i luftmadracima izgleda da je većina nas ipak uspjela zaraditi i u ovom crnom
kapitalizmu koji nas je snašao. Hoćemo li uspjeti zaraditi za više, tek ćemo
vidjeti. A dotad, za inat Dubrovniku i Brijunima, otvoreno ću poželjeti - Šibuljine
duž cijelog Jadrana!