Slaba točka, novela u nastavcima
Severina, 11. dio
Prethodna poglavlja
Zvali su je „Severina“. Ne zato što bi likom i pojavom ličila na poznatu pjevačicu, već zato što je već imala „kupljenu“ kartu za Severin. To je ustanova također za liječenje ali više na duhovnoj osnovi koju vode časne sestre. Govorili su kako je tamo sve uređeno i tko ode, vrati se nakon nekog vremena kao nov. To joj se činilo zanimljivim i potajno se nadala ako bude morala ostati duže da bi i ona možda mogla otići tamo. Od svega je samo željela pobjeći od vanjskoga svijeta.
Onaj unutarnji, u njoj, bio je sasvim dovoljno kaotičan da se njime pozabavi neko vrijeme. Puna dva kovčega robe ležala su ispod „Severininog“ kreveta. Voljela se cifrati, oblačiti i nadasve kititi nakitom. Svaki dan bi skočila do neke obližnje trgovinice i vratila se s nekim novim naušnicama ili ogrlicom. Bila je po kilaži znatno krupnija od Nje koja je sebe doživljavala debelom. „Severina“ je bila najbrbljavija, najveselija osoba u sobi, točno preko puta njenog kreveta, tako da je uvijek mogla pratiti što radi. Uvijek spremna na zaje.anciju kako bi se sama izrazila.
Nije birala riječi niti patila da govori ispravnim književnim jezikom. Bila je žena iz naroda i koristila je svu raspoloživost narodnih izreka i govora da dočara ono što želi. Naročito kad bi pričala o odnosima muškaraca i žena. Najdraže joj je bilo dijeliti etikete doktorima..koji je dobar a koji nije, te osoblje koje je uvijek imalo neke intrige među sobom. Zavisti, nadmetanja i slično. „Severina“ bi svako jutro nakon buđenja i mjerenja tlaka, napravila sebi veliku šalicu Nescafe. Izvadila kutiju za cigarete i otišla u sobu za pušenje. Ta soba je bila mala, dim si mogao nožem rezati, a u njoj natiskani pušandžije. No, nikome to nimalo nije smetalo. Nitko nije želio propustiti svoju prvu cigaretu u danu. Njoj su curile sline na kavu, tako bi ona sebi složila kod kuće, s mlijekom, no ipak je odbijala ponude ljubazne žene. Nakon doručka, „Severina“ se dotjerala i ponovo strovalila na krevet u trenu hrkajući.
Čekalo se da radna terapeutkinja dođe i odradi vježbe kao i kreativnu radionicu. „Severina“ se i sama čudila svojoj lakoći zaspivanja. Kako je Ona došla u sobu, prvih dana vladala je neka neobična pospanost u sobi. Svi bi s lakoćom i iza svake aktivnosti jednostavno utonuli u san. Iako nikome nije rekla ni riječi, Ona je i tu pojavu pripisala sebi. Možda se netko gore pobrinuo da ih uspava kako bi njoj omogućio toliko potreban mir i san. Ili su možda nečastive sile bile na djelu. Grozila se od same pomisli. Samo se bojala da netko ne nastrada zbog nje.
To nikako ne bi mogla podnijeti. S vremenom kako je „ozdravljala“ tako se i pospanost povlačila iz sobe, svi su bili razigraniji, i poprimala je obličje neke sasvim slučajne čajanke na kojoj se neobavezno čavrlja. „Severina“ koja je ovdje samo čekala datum svog transporta, polako se sve više približavala njenom krevetu. Nije mogla otići a da prije toga sa Njom ne prozbori koju i podijeli svoju suosjećajnost. Osjećala je da će uskoro biti spremna.
