Selotejp demokracija

Kada su u pitanju ratni zločini sa predznakom “hrvatski”, razmjeri ovako masovnog bijega naših građana u racionalizaciju su gotovo nevjerojatna, zaprepašćujuća i zabrinjavajuća pojava koju već možemo nazvati i balkanski sindrom obzirom na njegovu raširenost u cijeloj regiji.

Demokracija po svojoj nekoj prostoj definiciji znači – vladavina naroda…Pa, dobro, ‘ajmo reći da to i nije tako loše, problem jedino leži u tome što ljudi potaknuti euforijom vladanja imaju naviku “spontano” se okupljati u mase, a “kad masa ustalasa” – zdravo pameti.
I sve je dobro ako samo završi na skupu ali počesto u takvoj atmosferi, i pri takvoj pameti, izabiru se predstavnici narodne vlasti, a onda – bože pomozi.…“jao majkama, jao rodiljama, jao bolesnima”…jao, jao, u ono doba poslije toga…jer kome se vlast omili taj želi vladati po svojoj volji.

A, da to ne bi bilo tako, netko vidovit je postavio pravila igre i sukladno tome proširio definiciju, pa ona kaže i to: da je demokracija vladavina naroda posredstvom demokratski izglasanih zakona i institucija demokratske vlasti.… Naime, cijeli demokratski sistem jednostavno funkcionira tako što građani daju svoj glas za predstavnike vlasti koji će u svom izbornom mandatu vladati u ime naroda uz striktno poštivanje zakonskih i institucijskih ovlasti.…I to je sve…bez neke velike filozofije…“Jednostavno jeftino”…A tako je to bilo zamišljeno i kod nas u Hrvatskoj poslije pada, tj. rušenja, mračnog jugo-komunističkog režima u kojemu su Dinamovi igraći često igrali za Crvenu Zvezdu, a Zvezdini igrači nikad za Dinamo…“E pa neće ga više majci”, rekoše Bad Blue Boysi u svibnju devedesete, i pojuriše na Delije koji, taman dobro došlo, baciše prvi kamen… Pojuriše Plavi dečki a mi za njima…Nakon te pravedne povijesne maksimirske makljaže, uzdignute glave krenuli smo dalje…pozdravili se s Jugoslavijom, imenovali svoju čistokrvnu narodnu zakonodavnu, sudsku i izvršni vlast…pljunuli na mračnu prošlost i zadovoljno se podrignuli u lice boljoj budućnosti…Sve po propisu i sve za pet!.

Ali!…“ali, ali, kao da mi nešto fali”...“Dal’ je snijeg il‘ su labudovi?”…“Nit je snijeg nit su labudovi”… snijeg je bio ali je okopnio, i labudovi su bili ali su odletjeli... ali to ionako nema veze, nije to u pitanju…dakle, mora da je nešto drugo!?…Znam samo da je u pitanju mehanika, jer negdje stalno nešto koči...Tako je!!!...mehanika!…Institucije demokratske vlasti ne funkcioniraju i to nas brenza…nikako da se maknemo dalje od glasačke kutije. Zato naša demokratska lokomotiva nikako da nas izvede iz mračnog tunela nego stvarajući privid demokracije šlajfa u mjestu …u nekoj mističnoj zoni sumraka…prepunoj privida i sablasnih priviđenja.
Bilježim samo neke:

Priviđenje 1.
Policija pohvatala kriminalce, ali sud ih oslobodio.

Priviđenje 2.
Sud osudio kriminalce, ali na putu do zatvora oni pobjegli policiji.

Priviđenje 3.
Policija pohvatala zločince, ali nema dokaza.

Priviđenje 4.
Policija prikupila dokaze, ali zločinci oslobođeni zbog proceduralne pogreške.

Priviđenje 5.
Kriminalci uhićeni, dokazi prikupljeni, sud ih proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora, a policija uspjela provesti u ćeliju…Sve konačno po zakonu i bez greške…ali predsjednik pomilovao grešnike (valjda mu se ukazao Al Capone !?)

Priviđenje 6.
Sve se zna, ali nitko se ne usudi reći ništa jer se svakom može dogoditi svašta.

Priviđenje 7.
Ministar unutarnjih poslova tvrdi kako živimo u sigurnoj državi (ali on za svaki slučaj ima crni pojas)

Priviđenje 8.
Statistike potvrđuju da Ministar govori istinu.

Priviđenje 9.
Ljudi ne vjeruju istini…u narod se uvukao strah.

Ovo su bila samo neka priviđenja od mnogobrojnih neobjašnjivih pojava u tom svemirskom području ispod crnih rupa koje nadziru hrvatska policija i hrvatsko pravosuđe , ali ima toga još…astrološka karta naše države prepuna je tajanstvenih crnih rupa…Tako, recimo, iz Hrvatskog Državnog Sabora, najvišeg zakonodavnog tijela u Hrvata – u kojem sijede Izabrani, o čijim vizija, idejama, prijedlozima, programima i odlukama ovisi hoćemo li stajati u mjestu, ići lijevo ili desno, krivo ili pravo – stižu nove slike, još potresnijih prizora koji se javljaju iz čista mira, i to usred neke ozbiljne konstruktivne rasprave o vrlo sudbonosnim pitanjima za hrvatsku državu i njene građane.

Priviđenje 1.
- Kolega Vi ste pijanac
- Ja ću se otrijezniti, a vi ste budala i to čete zauvijek ostati.
- Gospodo zastupnici molim mir u sudnici…ovaj u zbornici…hoću reći u sabornici.

PLJAS!!!

- Što je sad bilo?
- Opalio mi je šamar!
- Tko vas je ošamario?
- Ovaj ovdje.
- Replika!!!
- Recite uvaženi gospodine zastupniče..
- Ništa ga ja nisam ošamario samo sam ga malo štrafnuo po licu, da sam ga ošamario on se više ne bi dig’o.
- Osiguranje, molim vas izvedite uvaženog gospodina zastupnika izvan sabornice…Ne njega, nego ovoga koji se šamara…
- Neka, sam ću…ako je to u interesu hrvatskog naroda, sam ću izići.

Priviđenje 2.
Ovo je već živi horor…scena za filmove o vampirima i duhovima…Naime, za vrijeme jednog glasovanja pojavio se Glas zastupnika kojeg nije bilo u Sabornici….brrr.

Priviđenje 3.
Nedugo nakon toga, u pokušaju rekonstrukcije ovog tajanstvenog događaja slijede nova krajnje uznemirujuća sablasna svjedočanstva saborskih zastupnika…Jedan zastupnik je rekao da je u redu ispred sebe vidio nečiju desnu ruku koja se približava tasteru, a zastupnik koji sijedi ispred njega je rekao da iza sebe vidi dva četnika…Mislav Bago je od tada naglo počeo gubiti kosu.

Ima toga još, koliko ti srce želi, ali vratimo se mi na izvor sindroma tih kolektivnih halucinacija…u taj famozni zrakoprazni fantomski bezdan privida demokracije gdje ovakva i slična priviđenja poprimaju obilježje bolesti epidemijskih razmjera, što i nije samo boljka našeg društva. U raznim oblicima ono je svojina i naprednijih država jedino što se na tijelu i duši zemalja mladih demokracija to više vidi i teže podnosi.
Zašto je to tako? Zbog čega nam se sve to dešava?

Erich Fromm bi takve pojave vjerojatno objasnio niskom razinom humanističke etike u masi, što je u pravilu bolest društava u kojima prevladava ona suprotna - autoritarna etika, zasnovana na vrijednostima iracionalnog autoriteta kojemu je jedini instrument održanja na životu vlast nad ljudima, temeljem stalne proizvodnje straha ili ovisnosti onih koji su joj podvrgnuti. Ti i takvi autoriteti su u pravilu vješti manipulatori masama čija se pak kolektivna svijest (svijest masa) pretvara u tihog gospodara šire društvene zajednice, što je vrlo opasno obzirom da su i mjerila etičkih vrijednosti, koja vladaju na toj razini kolektivne svijesti, iznikla iz straha i ovisnosti kojim su ljudi vezani za svoj iracionalni autoritet.

Iz takvog mentalnog ozračja, u sudbonosnim povijesnim vremenima, na svjetla pozornice ne izlaze oni sa primjernim znanjem i vladanjem, već oni koji se mogu jače podrignuti i dalje pljunuti…a hipnotizirana masa zna da sa njima nema šale, stoga je bolje po život i zdravlje prihvatiti njihove moralne vrijednosti i njihova mjerila života (i suživota).

O tome zorno svjedoče reakcije ljudi na aktualne sudske procese u slučaju “Lora”, kao i ove posljednje u slučaju zvanom “selotejp”…Evidentno je, naime, da gotovo nitko od građana ove zemlje, osim vrlo rijetkih, javno ne pokazuje sućut prema žrtvama. Procesuiranje osumnjičenih na gradskim ulicama komentira se s vidnom dozom opreza, izražava se sumnja u takvu odluku državnog odvjetništva ili se izražava otvorena potpora onima protiv kojih je pokrenut sudski postupak, mada je već na prvi pogled svakom normalnom čovjeku jasno da je riječ o eklatantnim primjerima zločina kakvi se mogu vidjeti još samo u filmovima.

Unatoč tome, pučanstvo u svojem određenju naspram istih i dalje uporno bježi u neku drugu iracionalni stvarnost, gurajući glavu u pijesak.
Kada su u pitanju ratni zločini sa predznakom “hrvatski”, razmjeri ovako masovnog bijega naših građana u racionalizaciju su gotovo nevjerojatna, zaprepašćujuća i zabrinjavajuća pojava koju već možemo nazvati i balkanski sindrom obzirom na njegovu raširenost u cijeloj regiji.

Ta činjenice više brine od vjerojatnosti da se svi ovi grozni ratni zločini možda nikada neće rasvijetliti do kraja, i da pravi krivci možda nikada neće biti procesuirani. Zato mi se čini da je za budućnost Hrvatske s ljudskim likom od veće važnosti da nacija smogne snage sama sebi pogledati u oči, i svako od nas sebi reći u lice:..Ja nisam na strani onih koji su na takav način branili Hrvatsku, niti želim sa takvima dijeliti zasluge.

Bez takvog iskoraka u svijesti građana još dugo u Hrvatskoj neće biti ni prava ni pravde…U zemlji koja se dići kršćanskom kulturom vrijeme je da se kršćanski osjećaji konačno i probude…Uostalom, time se u nikoga ne upire prstom niti se optužuje unaprijed, već odlučno podupiru i brane mehanizmi pravne države koji štite nas i našu djecu…jer “selotejp” ratnici, i njima slični, ne biraju žrtvu.

Ili se meni sve to, opet, samo priviđa?