Gledam neki dan dokumentarac o jednoj modernoj peradarskoj farmi u Njemačkoj. Istina, snimljen potajno. Slika odurna, kao u najgorem hororu; na tisuće peradi abnormalno nakrkano i stisnuto u ogromnoj prostoriji bez ikakve mogućnosti kretanja, a i kad bi imali više prostora ne mogu se kretati jer ih kljukaju hormonima rasta da bi u sto kraćem vremenu bilo više mesa. Slabašne kosti i noge na koje očito dotični hormon ne utječe, ne mogu tu mesnu gromadu izdržati - na kraju više ni ne stoje nego bespomoćno čuče i plivaju u vlastitim govnima, pa ih natrpavaju ogromnim količinima svih mogućih antibiotika. I tako od prvog do posljednjeg dana.
Dosad sam umišljala kako se zdravo hranim - izbjegavam fast food, ne jedem puno crvenog mesa, ali zato izgleda jedem isto što i Njemci; kupujem fino upakiranu piletinu s moderne farme varaždinske „Vindije", koja poštuje sve europske standarde. Istina, nikad nitko nije vidio kako ta farma izgleda „inside". Pretpostavljam, identično. Baš imam zalihe u hladnjaku. A imam i neki paradajz koji mi stoji već 2 tjedna i stalno jednako dobro izgleda, a ja glupača na izgled i padnem, pa ne mogu odoljeti da ih ne kupim. Samo što ta „ambalaža" osim izgleda, nema nikakve sličnosti s paradajzom. Bez ikakvog okusa i mirisa, samo bljutava splačina koja čak ne može ni istrunuti pa da ju pošteno bacim u smeće. Očito pojma nemam što jedem za razliku od npr., Amerikanaca...
Nedavno mi se prijateljica vratila iz Washingtona puna utisaka i između ostalog, krene razgovor o hrani:
- „Ma tamo jedeš što god hoćes, i točno znaš što jedeš jer sve fino piše od A do Ž. Ja sam jela piletinu koja je trčala."
- Ja se blentavo smješkam i slušam:
- „Imas piletinu koja je trčala, pa imaš jaja od te piletine koja je trčala, samo je naravno dvostruko skuplja od ove obične."
Naravno da je skuplja. Prirodno uzgojena hrana je povlastica bogatih koji su za siromašne osmislili GMO hranu i moderne farme.
Mogli bismo i mi u Hrvatskoj uzgajati eko (organsku) hranu koja je očito trend; samo baš i nema tko. Gotovo nitko se ne želi baviti poljoprivredom, nitko ne želi prljati ruke zemljom i baviti se takvim „trivijalnim" poslom, mi se radije množimo u gradovima, dok sela propadaju. Lakše je crnčiti za strojem u tvornici, biti NKV radnik na minimalcu ili stečaju, ne raditi ništa i i živjeti od socijale, nego, ne daj Boze sramote, biti zemljoradnik ili stočar. A i ovi rijetki koji nisu otišli sa sela, muku muče s cijenama, malim državnim potporama i uglavnom nepovoljnim kreditima. Domaće meso je najskuplje iako je traženo.
A tu su i snalažljivi trgovci i korumpirani političari pa vjerojatno jedemo jeftino meso „žnj" klase koje se uvozi u enormnim količinama, pod etiketom domaćeg i skupo prodanog. A uvoze se i španjolske naranče i paradajzi i paprike i jagode i mlijeko i govedina i svinjetina i klinac i palac - usred još uvijek ruralne zemlje gdje ogromne poljoprivredne površine zarastaju u korov; što zbog neočisćenih mina, što zbog toga jer ih nema tko obrađivati. Po zadnjim statistikama, Dalmatinci deblji od Slavonaca. Svi bi htjeli bit' seljačine k'o što su Thompson il' Severina - seljačine koje se spustile s brda, pa pohrlile u grad. Al' imamo tu problem razumijevanja jezika i pojmova. Nije seljak - „seljačina", već je seljačina onaj koji misli da je seljak seljačina. I tako su nam gradovi puni seljačina koji preziru seljake. U selima starci, mlađi nestali trbuhom za kruhom.
O otocima da i ne pričamo. Tijekom ljeta još nekako, a zimi se po napuštenim ulicama vuku dvije šugave mačke, tri šepave babe i petero mladih koji su ostali na otoku da bi se mogli drogirati u miru Božjem. Predivne, stare kamene kuće neumitno propadaju, dok se tik do njih šepure rugla od betonskih apartmana; koga briga za kulturne vrijednosti i autohtonu arhitekturu. Nije zagađena samo hrana, zagađena je svijest i savjest.
Ali ono što ne vidimo sami, uvidjeli su drugi. Pa u zadnje vrijeme bogati stranci - Njemci, Talijani, Englezi, kupuju stare kamene kuće - ne da ih unište, već da ih obnove i postanu ponosni vlasnici. Kupuju oni i po Zagorju i dive se netaknutoj prirodi. Kupuju kuće u unutrašnjosti Istre s namjerom da pod stare dane uživaju u miru i tišini. A onda se nesposobni „domoljubni" političari prepiru i jauču sto nam stranci sve kupuju.
Istina, ima i pametnijih ljudi koji su shvatili svu prednost ruralnog; obnovili stara domaćinstva i krenuli sa seoskim turizmom, počeli proizvoditi ekološku hranu, kupili trčeće kokoši, mačke, pse konje, a stranci ne pitaju za cijenu; oni žele čist zrak, prirodu, domaće zivotinje i domaću hranu - sve ono čega Hrvatskoj ne nedostaje. Ima i još pametnijih, samo su još uvijek iznimka, a ne pravilo; organiziraju turističko branje maslina, pa strani turisti s neviđenim veseljem prionu poslu i još za to masno plate. Glupih li stranaca? Ne, oni znaju što traže i spremni su za to platiti; neviđena je glupost nas samih koji još uvijek ne uviđamo vlastite potencijale.
- „Nije nam dovoljno sunce i čisto more" - jos uvijek kokodaču vrli nam političari: - „Treba nam još malo betona i devastacije obale."
A elitni gosti, oni za kojima toliko žudimo, nautičari i jet -seteri, zasićeni onim što imaju i kod kuće, tragaju za suncem, čistim kristalnim morem, starim konobama, autohtonoj arhitekturi, tovarima i netaknutoj prirodi.
I dok tako Europa i razvijene zemlje žale za onim sto su većim dijelom izgubile, mi bezglavo hrlimo ka njihovim, odavno prezrenim standardima. Koje li ironije!
