KOLAR inflacija je odgovornost Vlade, ne može se prebaciti na trgovce
Sindikati upozorili na probleme u obrazovanju povodom Međunarodnog dana obrazovanja
HAKOM-ova brošura Ključevi sigurnog interneta za 50.000 učenika
Nova TV priprema ponudu za dodjelu nove koncesije
Sabor u petak glasa o vraćanju Josipa Dabre u saborske klupe
Uručeni Sporazumi o preventivnim pregledima za hrvatske branitelje za 2025.
SLJEPĆEVIĆ Naš film govori i o situaciji u kojoj smo danas

  Kazalište Virovitica

Sedamdeset lica kazališta

  Mihaela Kulej           24.02.2015.
Sedamdeset lica kazališta

Početci kazališnog života u Virovitici sežu na sam početak prošlog stoljeća kada su se u sklopu koncerata i zabava, pretežito u zimskim mjesecima, prikazivale glazbene komedije, šaljive igre, skečevi i dramske jednočinke. Tako da u prvom desteljeću 20. stoljeća postaje uobičajeno doživjeti neki oblik dramskog izričaja uz koncerte „Rodoljuba“ i „Sloge“. Isto tako dolazi do povremenih gostovanja putujućih dramskih i umjetničkih družina u čemu Virovitičani osobito uživaju i redovito prate takvu vrstu umjetničkog izričaja. Predstave su tada najčešće izvođene u gostionicama, hotelu i svratištima, a pod pokroviteljstvom grofa Schaumurg-Lippea. No, daljnim tijekom vremena ojačava i stasa djelatnost virovičkih kazalištaraca, prvenstveno dobrovoljaca i amatera, tada zvanih „diletanata“, ne u današnjem smislu, nego u najpozitivnijem i plemenitijem značenju. Diletantske družine su tada označavale kazališne entuzijaste, zaljubljenike, samuke glumce koji su iz najplemenitijih pobuda i osobne ljubavi prema igri na sceni zabavljali publiku, a samim tim su dali temelj profesionalnim kazalištima.

Ubrzo se iskazuje potreba za primjerenim prostorom u kojemu bi se mogle konstanto izvoditi predstave i probe. 1929. godine u novosagrađenom domu Hrvatskog sokola, današnjoj zgradi Kazališta, ostvaruje se i taj uvjet nužan za daljnji razvoj i kontinuitet kazališnog života, a počinju i prva gostovanja u Bjelovaru, Našicama, Zagrebu i Podravskoj Slatini.

Tijekom drugog svjetskog rata djelovale su dvije kazališne družine unutar Virovitičke brigade. Prva, Kazališna dužina Okružnog NOO-a Virovitica, osnovana početkom 1944., djelovala je svega 3 mjeseca jer je većina glumaca stradala tijekom jednog neprijateljskog napada, te je krajem ljeta 1944. osnovana druga, nazivom Virovitička brigada, koja počinje intenzivno djelovati izvodeći čak 36 predstava, u kojima su igrali i Stjepan Reder i Ivan Šuprna. Upravo se iz te družine, nakon osolobođenja, u jesen 1945. godine, formira Kazališna grupa Narodnooslobodilačke fronte Virovitica koja početkom sezone 1946/47. postaje Kazališna družina Doma kulture. U toj je sezoni odigrano 9 premijera, a igrali i u potpunosti pripremali su ih: Stjepan Reder, Adela Horvat, Đurđica Šuprna, Dragutin Vrbenski, Tomislav Terzić, Draga Pukmajer, Ivan Šuprna, Branko Rapo, Slavica Andrašević-Vučak, Vladimir Grigić. Ovi entuzijasti koji su radili po principu „svi rade sve“ temelj su i današnje okosnice kazališne instiucije u Virovitici.

Godine 1948. Kazalište počinje primati stalne dotacije i nosi novo ime „Gradsko kazalište Virovitica“. Rekli bi „stvari sjedaju na svoje mjesto“, kako piše Stjepan Reder: A 1948. godine Kazalište dobiva prvi budžet i tri zaposlena djelatnika, 1949. godine pet, 1951. godine, a danas u kazalištu radi 18 zaposlenih djelatnika.

Uz povremene nedaće, kao što su privremeno iseljavanje iz zgrade i vječiti nedostatak sredstava, koji nam je, izgleda, konstanta, nedostatak tehničkog osoblja, vozila potrebnih za mnogorojna gostovanja i slične okosnice rada u kulturi, Kazalište tih godina izvodi niz premijera i ne odustaje od kostantnog entuzijazma pri izvođenju novih prestava renomiranih dramskih autora kako domaćih, na Rederovu želju, tako i stranih o čemu danas svjedoči arhiv Kazališta Virovitica kroz fotografije, plakate, kritike, pri čemu je njihov rad prepoznat puno dalje od regionalnih okvira. Obnavlja se i zgrada Kazališta koje dobiva pravo gledalište, a u obnovi sudjeluju mnoga poduzeća i pojedinci grada Virovitice, te samim time pokazuju osobni stav prema „daskama koje život znače“, ne samo ljudima koji žive za scenu i oko nje, nego i svim konzumentima, da uskladim termin s današnjim poimanjem kulture, svima nama koji smo odrasli u gradu imajući Kazalište i ne razmišljajući da je to bila privilegija koju i mnogo veće, urbanije ili kako već ostvarene sredine nisu imale.

Ključno ime Kazališta od 1951., kada postaje ravnatelj, ali ostaje i glumac, sve do umirovljenja 1981. godine, jest Stjepan Reder. Čovjek koji je kazalište stvarno proživio kao sudbinu i kojemu je fatalistički usud dodijelio kazalište. Na sreću ovog grada. Osim što je surađivao s mnogim priznatim redateljima koji su oduševljeni atmosferom u „malom amaterskom kazalištu“ uvijek bili spremni vratiti se i na scenu postaviti komade koji su se igrali u velikim nacionalnim kućama, razvio je mobilnost Kazališta, te ga upućivao i vodio na razne festivale unutar i van zemlje ostavljajući tako trag i van ove sredine uz dobre kritike i mnogobrojne nagrade. Godine 1954. počinje suradnju s redateljem Đurom Puhvskim koji je do 1979. godine na scenu postavio 35 premijera surađujući s mnogim poznatim kazališnim umjetnicima. U kazalištu se radi po principu „svi rade sve“ što je u skladu s tim naglašavanim entuzijazmom. Kako kaže Reder: Bili su to divni dani stvaranja. Svi su radili sve – Braco je bio i rekviziter, Adela Horvat je prepisivala tekstove, Vladimir Grigić je bio scenograf, kostimograf, garderobijer, Dragutin Vrbenski stolar, Zvonko Skelnar – Boca «Katica za sve»: vodio je tehničke poslove, savjesno, pedantno, izuzetno odgovorno; ja sam bio direktor, blagajnik, organizator predstava, po potrebi redatelj i prije svega – glumac. Ostali glumci su se izmjenjivali kao šaptači, inspicijenti, a gimnazijalci su tradicionalno brinuli o rasvjeti sve do dolaska Ivana Zidara koji se ustalio na tom poslu. Sretni smo da se takva grupa sastala, to se rijetko gdje događa. Bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi s tim ljudima. A uspjesi na smotrama došli su kao prirodna posljedica tog entuzijazma i velikog truda.

Osim Puhovskog Reder surađuje i s mnogim drugim jakim redateljskim imenima i tako obogaćuje ansambl koji je pun entuzijazma i talenta, no amaterski, te uči i obogaćuje svoja znanja preko tih suradnji, preko novih iskustava, preko drugih i drugačijih odnosa pod različitim redateljskim palicama. Neki od njih su: Vid Fijan, Lojze Štandeker, Richard Simonelli, Kalman Mesarić, Borislav Mrkšić, Hinko Tomašić, Radovan Wolf, Matko Sršen, Snježana Banović, Robert Raponja i mnog drugi.

Usporedo formira se i dramski studio u kojemu se okupljaju mladi koji nastupaju u prestavama za djecu i omladinskim predstavama, te tako počinje formiranje i nove snage unutar Kazališta.

Godine 1980. Gradsko Kazalište postaje Regionalno kazalište i tako postaje pokretač i centar kazališnih zbivanja u ovom dijelu Hrvatske. Polako dolazi i do smjene generacija koja je neminovna u profesionalnom i životnom smislu, no u kazalištu ostaju Biserka Glad (Vrbenski), Antun Vrbenski, Anica i Dragutin Vrbenski, Ivan Zidar, Nevenka Vampovac, Snježana Lančić, Srećko Berec i Mijo Pavelko, a za par godina im se pridružuju Blanka Bart i Draško Zidar, te Vlasta i Igor Golub, i 1993. godine Goran Koši, a nakon njega stipendist Kazališta Mladen Kovačić. Devedesetih godina dolazi do još jedne adaptacije zgrade opet uz pomoć građana Virovitice i na ponos svih građana Virovitice, a nakon smjene Ivana Vranješa, Perside Žutinić, Biserke Vrbenski i Zlatka Petrovića, Miran Hajoš postaje ravnatelj Kazališta Virovitica 1993. godine.

Kazalište Virovitica i dalje grabi prema naprijed, pripremaju se i rade predstave za sve uzraste. Upravo to i je smisao kazališta: ponuditi sezonski repertoar po principu „za svakoga ponešto“, ostvaruju se uspješne koprodukcije i brojni nastupi na festivalima. Izmjenjuju se redatelji, uloge, publika, koja sad već generacijski odrasta uz Kazalište kao sasvim uobičajenu pojavu grada, te komunicira predstave kroz posjećenost, ali i kritičnost, uvažavanje, prosuđivanje. Izgrađuje se stav. U kazalištu i izvan njega. U ansamblu. Među publikom.

Uz brojne naslove, koji su sastavni dio ovog kataloga, nemoguće je istaknuti one koji su među najboljima unazad 70 godina. To prepuštamo gledateljima. Oni su jedino mjerilo svake izvedbe. Ali moguće je primjetiti njihovu raznolikost što žanrovsku, što poetičku. Kazalište Virovitica i dalje svoj repertoar gradi na predstavama širokog spektra, pa će hrabro krenuti u izvedbe zahtjevnih dramskih djela, kao i onih manje zahtjevnih poput komedija karaktera ili intrige, često lokalnih konotacija što imaju posebno toplu prijemčivost kod publike.

Kada bismo promatrali fenomen Kazališta Virovitica kroz njegovu pojavnost svih ovih 70 godina, uključujući sva moguća lica koja nam pruža kroz predstave kao odigrana lica, kroz publiku kao doživljena lica, kroz glumce kao pružena lica, kroz sve druge djelatnike kao skrivena lica, kroz lica kao naličja nastajanja svake predstave, koja je dugotrajni i pomno osmišljeni proces čija je premijera samo „vrh sante leda“, trebali bismo uzeti u obzir nekoliko faktora tog endema, kako ga naziva Foretić.

Ono prvo što je ostala praksa od početaka do danas jest angažiranje profesionalnih redatelja koji donose novu krv, vlastiti habitus, drugačije iskustvo i odnos prema radu, tekstu, glumcima, sceni i svim ostalim općim i skrivenim mjestima stvaralačkog procesa i zanata. Zatim tu je povezanost s građanima Virovitice, suradnja sa školama, vrtićima, općinama, formiranje Virovitičkih kazališnih susreta VIRKAS, prije deset godina po ideji današnjeg ravnatelja Mirana Hajoša, kao festivala kazališta, koji budi pomamu među Virovitičanima već desetu godinu, a gdje imaju priliku vidjeti, osim svog Kazališa, ostvarenja drugih kazališnih kuća iz i van Hrvatske. Isto tako i formiranje Kazališnog ljeta koje se unazad par godina odvija na najljepšoj sceni u gradu. I naravno, sudjelovanje na mnogobrojnim festivalima koje je pokrenuo Reder, a uspješno nastavlja Hajoš, gdje predstave, kao i glumci, redatelji osvajaju nerijetko vrijedne nagrade, te tako valoriziraju svoj rad na nekoj višoj razini.

Tekst je sastavni dio kataloga izložbe 70 lica Kazališta Virovitica otvorenoj 30. siječnja 2015. u Gradskom muzeju Virovitica.

 

Komentari




Još iz kategorije Kazalište Virovitica