Zaključen je ciklus lokalnih izbora, počinje utrka za fotelju na Pantovčaku. Kao i prije pet godina, očekuju se nominacije povećeg broja kanididata, od onih krajnje ozbiljnih do raznih ekshibicionista i anonimnih spadala.
Dojučerašnja glasina da će u utrku i Ivo Sanader sve je uvjerljivija, a pritom je znakovito da se više i ne spominje kresanje predsjedničkih ovlasti kakvima se "prijetilo" uoči posljednje godine Mesićevog drugog mandata. Usput bi na dnevni red moglo doći i pitanje može li se Hrvatska vratiti nekom polupredsjedničkom modelu, kakav je bio u Tuđmanovo doba. Recimo, ako se Sanader zaista kandidira, pobijedi i zacementira si još pet sigurnih godina u samom vrhu državne vlasti.
No, sve su to tek spekulacije kojima se mjesecima uoči predizborne kampanje i samih izbora opipava bilo javnosti. U prednominacijskim aktivnostima zasad je jedino SDP izišao s imenima svojih predsjedničkih kandidata. Kako i dolikuje stranci koja s ponosom ističe svoju kadrovsku širinu i težinu, SDP ima (čak) dvojicu kandidata: Ivu Josipovića i Ljubu Jurčića. Njih su kuloari bliski stranci spominjali u tom svojstvu još i prije godinu dana. Spominjalo se tada i moćnog primorsko-goranskog župana Zlatka Komadinu, ali on je još uvijek "regionalni" političar koji nije prošao nužnu inicijaciju i prepoznavanje na nacionalnoj razini. U ovom trenutku važniji od samih imena predsjedničkih kandidata jest način na koji će ta stranka izabrati jednog od spomenute dvojice. Polovicom srpnja bit će održani unutarstranački izbori na kojima će doslovce svaki član SDP-a moći birati između Josipovića ili Jurčića. Koji dobije više glasova ide u utrku za šefa države.
Ovaj pozitivni presedan i značajni iskorak na domaćoj stranačkoj sceni šef SDP-a Zoran Milanović najavio je još lani, ali tek za iduće izbore na kojima će biti birano vodstvo stranke. Predsjednički izbori postali su, međutim, prilika da se takav model iskuša i ranije, te istodobno preduhitri političke suparnike i njihove kandidate. U SDP-u vjerojatno računaju i na pozitivne reakcije javnosti na takav nedvojbeno najdemokratičniji način biranja. Izabrani predsjednički kandidat SDP-a stoga bi trebao ući u izbornu trku barem s korakom prednosti u odnosu na konkurente.
Ipak bi se dalo pomisliti - a takav dojam već stvaraju pojedini opinionmakeri - kako Milanović izbjegava preuzeti na sebe odgovornost za izbor predsjedničkog kandidata. Drugim riječima: da prikriva vlastitu nemoć što stranku, podložnu frakcijskim borbama još za vrijeme Račana, ne uspijeva držati pod željenom kontrolom. Milanović je, doduše, presreo takve tvrdnje priznavši kako unutarstranačkim izborima za predsjedničkog kandidata zapravo želi podijeliti odgovornost sa svim članovima. Može se, dakle, sumnjati u Milanovića da koristi više nego zgodan alibi kako bi prikrio svoju lidersku nesigurnost, no ujedno je nesporno da se SDP prvi među ovdašnjim autoritarno ustrojenim i vođenim strankama odlučio za neposrednu demokraciju pri unutarstanačkom biranju: bez posrednika, izaslanika ili natkriljenog autoriteta čija je i prva i zadnja u svim važnim pitanjima. SDP se time legitimira kao stranka apsolutne unutarstranačke demokracije i uzor drugima.
