Umjesto da se javna pažnja i organizacija koncerta iskoristi kao jedinstvena prilika za snažno i jasno ograđivanje od svih oblika povijesnog revizionizma i ustašluka, svjedočili smo svjetskoj sramoti u kojoj su ekstremne poruke dobile državnu logistiku i izravnu potporu vrha vlasti.
Zašto Andrej Plenković, ako se već naslikavao s Thompsonom, nije iskoristio tu priliku da mu kaže ono što bi mu svaki odgovoran premijer morao reći: da u Hrvatskoj ustaštvo nema i neće imati mjesta ni na pozornici, ni oko nje? Pogotovo je to opasno kad u publici stoje mladi ljudi koji na sve gledaju kao na neku zanimljivu video igricu i ne shvaćaju koja se opasna igra odvija u pozadini i koje se zlo zaziva na pozornici.
Problem nikad nije bio u glazbi. Problem je u onome što tu glazbu prati – u stihovima, simbolima, porukama i ideologijama koje otvoreno slave ustaštvo, koje Juru i Bobana (krvnici na naslovnoj fotografiji, op.ur) uzdižu do razine Boga i domoljublja. Istina je posve drukčija: ako postoji pakao, Jure i Boban su sigurno tamo.
Domoljublje je odgovornost koja nas obvezuje da stvaramo društvo pravednosti, solidarnosti i uključivosti, jer samo u takvom društvu možemo živjeti dostojanstveno i slobodno. Sve ovo što odstupa od tih vrijednosti nije prava ljubav prema domovini, nego urušavanje načela slobode, pravde i međusobnog poštovanja na kojima Hrvatska počiva.
