Banner
U Hrvatskoj 10 slučajeva majmunskih boginja, očekuje se dolazak cjepiva
Hrvatska po stanovniku godišnje baca oko 71 kilogram hrane
Djeci iz Ukrajine darovani bicikli, romobili, role i oprema
Na Makarskom primorju više od 55.000 gostiju
U Međimurju otvoren vidikovac na Mađerkinom bregu s pogledom na četiri države
Njemački predsjednik: Putin vodi rat protiv europskog jedinstva
Neslužbeno: gorivo će pojeftiniti

  Gospodarstvo

Savudrijski poučak: Hoćeš konsenzus? Treba ti neprijatelj!

  Miodrag Šajatović/Lider           30.07.2015.         2068 pogleda
Savudrijski poučak: Hoćeš konsenzus? Treba ti neprijatelj!

Da nema Slovenije, trebalo bi je izmisliti! Da nije dugogodišnjeg spora oko Savudrijske vale i afere vezane uza suca Arbitražnog suda Jerneja Sekoleca, koji se telefonski dogovarao sa slovenskom zastupnicom Simonom Drenik o 'lobiranju' kod drugih sudaca, građani Hrvatske bi tko zna koliko dugo čekali na konsenzus svojih političara.

Vjerojatno u svim državama velik dio građana želi suglasje kako riješiti probleme. U Hrvatskoj je ta želja za konsenzusom posebno jaka. Odgovor zašto je to tako morali bi dati sociolozi, ali čini se da je riječ o kombinaciji traumatičnih ratnih sjećanja i mlade samostalne države u kojoj je kolektivni romantizam još vrlo jak. Slijedom konsenzusa u obrani dijela mora, postavlja se pitanje je li takva vrsta jednoglasja moguća kad je o ekonomiji riječ. Generalno, vjerojatnost je iznimno mala. U slučaju državne granice svi građani i interesne skupine imaju isti motiv: Ne damo naše! Ali kad je o ekonomiji riječ, interesi su u svim pitanjima suprotstavljeni.

Pravom vođi ne treba konsenzus

Kad bi Hrvatska imala ekonomski potkovanog premijera koji na vlast dolazi s gotovim, zaokruženim programom i kad bi imao liderske sposobnosti, nikakav konsenzus (SDP, HDZ) ne bi bio potreban. Kad neki vođa pokaže da zna što radi, otpori nestaju.

E sad, ako već na vidiku nema takvih političkih vođa, vraćamo se pitanju o konsenzusu. Na kojem bi području bilo moguće doći do konsenzusa? Najveća je prijetnja stabilnosti zemlje i društva nezaustavljivi rast javnog duga. Stižu upozorenja da bi rast trebalo bar zaustaviti. Za konsenzus političkih stranaka, sindikata i poslodavaca tu nema gotovo nikakvih izgleda. Izravno ili neizravno, bar 80 posto građana ove zemlje dio svog dohotka može zahvaliti i zaduživanju. Čak bi se moglo reći da glede toga zapravo postoji prešutni konsenzus – suglasje da ignoriramo upozorenja i guramo dok ide. A poslije, što bude...

Drugo su područje koje bi trebalo testirati na mogućnost konsenzusa zahtjevi za 'strukturnim reformama'. E tek tu je konsenzus nemoguć. U zemlji čija elita četvrt stoljeća nije osmislila, napisala i javnosti objasnila temeljne principe i ciljeve funkcioniranja društva i države, sasvim je razumljivo da postoji kaos u stajalištima koliko tržišta, koliko i kakve državne intervencije. Kad se nismo dogovorili o temeljnim stvarima, nije čudno da se godinama vode rasprave o tome što privatizirati, a što ne, treba li smanjivati javnu upravu ili je učiniti efikasnijom i sl. A političari, u stalnom nastojanju da maksimiziraju glasove, ne žele se zamjeriti ni najmanjoj interesnoj skupini glasača.

Moglo bi se tako ići od jedne do druge točke ekonomskih politika. Nigdje zajedničkog nazivnika! Za odgovor gdje bi ipak bio moguć ekonomski konsenzus treba se vratiti ovom aktualnom u vezi sa Savudrijskom valom i kompromitiranim međunarodnim arbitražnim sudom. Što je ujedinilo javnost i političare? Najjednostavnije: zajednički protivnik. Kad imamo zajedničkog (vanjskog) protivnika, moguć je konsenzus.

Trgovinski partneri kao 'neprijatelji'

Kako u ekonomiji naći zajedničkoga vanjskog protivnika? Prva pomisao bila bi: hajdemo postići konsenzus u vezi sa supstitucijom uvoza! Nažalost, u varijanti da je uvozni proizvod 20 posto jeftiniji od domaćeg, topi se sav nacionalni zanos. Tako se dolazi do druge mogućnosti: hajdemo se ujediniti oko izvoza! Sve je tu. Imamo protivnike (zemlje trgovinske partnere) koje treba pobijediti. Bombardirati ih našim proizvodima. Natjerati ih da plaćaju za našu robu. Izvoznici su elitne jedinice koje upadaju na neprijateljski teritorij. Tako osvojen plijen nosi se kući. Istina, u prvom trenutku završava na računima tvrtki izvoznika. Ali kad se novac podijeli u plaće tamo zaposlenih, oni će plijen trošiti u svom gradu. Zaradit će i frizerke i seljaci i trgovci. Svoj dio plijena dobit će putem većih poreza i svi koji su na državnim jaslama.

Postoji samo jedna opasnost. Cijeli plan pada u vodu ako se u poticanju takve vrste borbe protiv vanjskog neprijatelja spomene potreba slabljenja kune kako bi izvoznici bili konkurentniji vani. Zato se to ne bi smjelo spominjati. Možda se pojavi neka garnitura političara koji će shvatiti izvoz kao oblik galvanizacije nacije protiv zajedničkoga vanjskog neprijatelja. Do tada ostaje nam konsenzus u vezi sa sporom sa Slovencima. A evo i s Crnom Gorom na vidiku je spor oko granice i istraživanja nafte i plina na Jadranu. Kad splasne sukob sa Slovencima, samo se malo medijski podgrije neko drugo granično pitanje i evo nam konsenzusa.

Kolumna Ekonomalije Miodraga Šajatovića, Lider

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Survive
31.7.2015. 14:07
Cornix cornici oculos non effodiet.


Još iz kategorije Gospodarstvo