Godinama je zamišljala svoj savršeni Božić. Na mahove je pravila nered pa opet red. Još je učila kako živjeti s tim da ništa ne mora. Čim bi se opustila, stare navike bi isplivale na površinu. U naletu snage ponijela bi ju čarolija Božića. Željela je praviti kolačiće. Nedostajala joj je ona toplina upaljene peći i začina za medenjake. U novoj kuhinji nije imala rernu. Zato se prebacila na razmišljanje kolača bez pečenja. Već je " bacila" oko na jednu manju crvenu. Sigurno će ju kupiti do sljedećih blagdana. Problem je bio kamo ju smjestiti u tako mali prostor. No, nešto će već smisliti.
Činilo joj se kao veliko olakšanje da jednostavno naruči sitne kolačiće. To nije bio njen stil. Voljela se " valjati" u brašnu. Upotrebljavati sve te modle, ukrašavati. Sjećala se vremena dok su djeca bila mala. Uključivala bi ih u aktivnosti oko kolačića. Bojali bi, posipali, oslikavali. Sada njena djeca imaju svoje obitelji. Imaju svoje običaje.Sretna je jer im je uspjela udahnuti tu iskru začuđenosti, igre i zaigranosti.
Bacila je nehajno još jedan od mnogobrojnih rupčića pokraj kreveta. Činilo joj se da se njena snaga sva istopi u tom običnom puhanju nosa. Ali zapravo, nije bilo sasvim obično. Gledala je kako se kolut papirnatih ubrusa smanjuje. Očekivala je prestanak, zaustavljanje, no nije ga bilo. Zaspala je. U snu se kretala nekim drugim prostorima. Osjećala je kako joj niz leđa klizi znoj. Lice je bilo toplo a glava boljela. U trenutku kad bi otvorila oči pitala se gdje je. Na koju stranu treba ustati.
Jučer ujutro željela je pripremiti kavu. Taj čudotvorni napitak. Voljela ga je više nego plaćeni vikend na nekom turističkom odredištu. Stavila je šalicu mlijeka u mikrovalku i trebala odrediti vrijeme. Stiskala je tipke no ništa se nije događalo. Gledala je začuđeno u taj posve automatski čin koji je odrađivala svako jutro. Buljila je osjećajući kako se počinje ljutiti. Tabula rasa. Ništa. "Ne mogu vjerovati" - govorila je sama sebi. Znala je da se ništa neće promijeniti.
Razočarano se vratila u krevet. U sobi je vladao polumrak. Voljela je prave, visoke jele u kući. Prvih godina bile su do stropa. Kuća je mirišala. Ispod jele djed bi obično donio slamu. Košarica puna voća, jabuka, oraha, lješnjaka, naranči. Ukrase bi sami izrađivali od papira, vune... Kuća je bila uređena, topla, prepuna mirisa. Božićno jutro bilo je rezervirano za doručak kod muževih roditelja. Čaj od miješanih trava, od trinja bio je najfiniji čaj koji je ikada pila.
Jedne godine vozila je veliku jelu na biciklu, od pijace do kuće. Sve je bilo moguće. S vremenom se smanjivala visina drveta. Obožavala je omatati darove. Uvijek je težila nekom savršenstvu. Ove godine željela je praviti veliki vijenac za vrata sa svojim unukom.Od grančica i svega što se nađe na dvoru. Vrata će ipak ostati prazna. Svoje poimanje savršenstva mijenjala je s godinama. Život se nekako uvijek potrudio da nekom nevoljom smanji očekivanja. Zapravo da učini da shvatimo da je sve što život čini, savršeno. Čak i kada se ne čini da je tako. Kretanje joj je bilo ograničeno. Napolje bi izašla samo u nuždi u punoj zimskoj opremi. Na kratko. Izležavanje na krevetu bilo je tako primamljujuće a opet i ograničavajuće. Svaki put kada bi krenula za nečim sjetila se da ne mora. Ništa.
Ni ustati rano. Ni ustati iz kreveta. Ni prati suđe. Ni brisati pod. Ni namjestiti krevete. Ni oprati prozore. Ni primati goste. Imala je izliku i opravdanje za sve. I činilo se da sve funkcionira bez nje. Odnijela je hrpu prljavih rupčića u smeće. Namjestila krevet. Uzela štrikanje u ruke. Na kratko.
Upalila je TV. Predblagdansko vrijeme uvijek je prepunjeno sladunjavim, romantičarskih filmova o ljubavi. Snijeg. Ukrasi. Užurbanost ljudi. Kako je to sve bilo lijepo gledati iz tople sobe i fotelje. Zamišljati sebe u ulozi neke djevojke u koju se zaljubi neki fatalni mladić. Pa ne mogu zajedno. Al' žele. Pa se rastaju, pa se vraćaju. Ljube ispod imele. Svi oko njih sretni. Lampice na sve strane, Stolovi prepuni. I ljubav forever. Dobra mjuza.
A ona ne mora prestati gledati da provjeri ručak na peći. Ili da pusti crtić, ili suprugu političku emisiju.nKao da su svi nestali. Na stolu razni kompoti i voće. Samo pruži ruku. Ništa " teže" joj nije " sjedalo" na želudac. Mlijeko za kavu je opet mogla ugrijati u mikrovalki. Znala je. To beskrajno gledanje filmova koji ne zahtijevaju mentalni napor, to prebacivanje sa jednog na drugi kanal bio je najveći poduhvat.
Usne su bile suhe i ispucane. Ni neprestano mazanje nije pomagalo. Litre ispijene tekućine. Ništa. Jedino se herpes smanjivao jer ga je obilno zalijevala tekućinom od mješavine trava. Od svih njenih maštanja dok je bila mlada, da će se okupiti velika obitelj za jednim stolom / nešto kao big family u Sam u kući / gdje će svatko naći komadić sreće i ispunjenje želje bar na trenutak, osjetiti zajedništvo i moć obitelji. Ljubav koja sve povezuje, i gdje su svi dobri ( kao u reklamama)...godine starenja donijele su savim drugu sliku ispunjenja.
Nikada nije mogla ni zamisliti da će perfect Christmas donijeti jedna obična prehlada.
