Sat povijesti ili promašena nastava?

Ne postoji niti jedan školski predmet u kojemu se primarni uspjeh obrazovanja toliko vrednuje razinom odgojnih postignuća kao što je povijest. Kao jedna osviještena zemlja znanja, jesmo li toga svjesni i koliko smo u tome uspješni? Sudeći prema viđenom i slušanom, potpuno sam siguran da nismo. A moja osobna procjena rezultata ovog pedagoškog uspjeha je takva da me na svaki spomen organiziranih posjeta hrvatskih škola Vukovaru hvata jeza.

Taj osjećaj je sličan onome kad gledam kako se djeca na satu tjelesnog odgoja pentraju uz konop bez potrebne pripreme i zaštite, dok ponosni nastavnik diktira u kameru: „Cilj ovog nastavnog sata je stjecanje novih motoričkih znanja, razvoj motoričkih sposobnosti i podizanje razine motoričkih dostignuća.“

Svaka čast, kolega…Ali ubit ćete djecu – rekao bi profesor Findak, hvatajući se za glavu.  „Ovo je neodgovorno i neozbiljno. Smjesta prekinite nastavu.“

No lako je za tjelesni. Metodičke pogreške na satu povijesti puno su teže. Ovdje posljedice loše pripremljenog sata mogu biti dalekosežne. I budemo li u tom pogledu neozbiljni, povijest se lako može ponoviti.

A ocjenu te kvalitete lako je prepoznati. Djeca su iskrena i ne znaju lagati.  Pitajte ih i ona će vam sama reći.

Zadnjoj takvoj razrednoj grupi koju sam slušao nakon povratka iz Vukovara, glava je bila puna kalašnjikova. Dovoljan dokaz loše pripremljenog sata i promašene nastave. Jedna majka sama mi se požalila kako poslije takvih povijesnih ekskurzija uvijek mora s vlastitim djetetom ponoviti osnovne lekcije iz vjeronauka.

A cijela stvar je samo u osjećaju da se u srcu i glavi poredaju prave vrijednosti.

Nema greške u tome da se priča o herojima koji su uništili neprijateljske tenkove, ali velika je pogreška što se premalo priča o istim herojima koji su neprijateljskim vojnicima često spasili život.

Prva činjenica je povijesna istina jednog rata, a druga činjenica je moralna istina istog rata. Prva je obrazovna, a druga je odgojna. Samo u paru daju pravi i potpuni smisao nastavnom satu o Domovinskom ratu.

Zanemariti takvu vrstu povijesnog razvrstavanja, znači zanemariti osnovni cilj odgoja i obrazovanja – razvoj karaktera. Jer, kao što reče jedan bivši politički zatvorenik, djecu ne treba opterećivati povijesnim pravdama i nepravdama u smislu da nekome sude, nego ih učiti razlučivanju dobra od zla.

Zato odgovorno sa školskim programom, i (ono što je jednako važno) oprezno sa ratnim učiteljima. Nisu svi isti i nemaju svi jednak moralni kod koji ih kvalificira da stanu pred mlade učenike i održe prigodni nastavni sat. Onaj tko je držao do časti u ratu, sa istim osjećajem evocirat će i povijesne uspomene svojeg ratnog puta. Mladima trebaju herojski uzori, a ne ratna uzbuđenja koja će u njihovim glavama usaditi razne političke i nacionalne predrasude.

No, postoji i jedan sigurniji način učenja povijesti, koji istinu i slijed kronoloških događaja pokušava razumjeti u korijenu. Upravo onako kako to i sam Vukovar kaže pjesniku:

 Ako ikad kreneš da se boriš
tjeran željom da me osvetiš…
nemoj to učiniti.
Ako ikad pođeš da se boriš,
tjeran mržnjom jer ne možeš me prežaliti,
ja te molim nemoj to učiniti.
Osveta nas  je razdvojila,
mržnja me je ubila.

 Radije mi pjevaj pjesme Ljubavne,
radije mi piši duge stihove.
Al u njima nek' ne bude tuge,
i u njima nek' se rat ne spominje.

 Samo Ljubav, to je pravi put do mira.
Ljubav, samo to je Istina…
svaki drugi put je prijevara.
Ljubav je snaga Svemira,
Ime protiv kojeg nitko rat ne dobiva…
Sve je drugo samo laž i obmana.

Zato nemoj da se prevariš
ako te pozovu da me osvetiš.
Budi spreman svaku suzu da zaboraviš;
budi spreman svaku bol da oprostiš.

Voli me u svojim pjesmama, i opet ćeš me vidjeti;
voli me u ljudima, i ja ću ponovo oživjeti.
U ljubavi ne može se umrijeti!
Voli me tišinom, i ja ću sigurno ponovo se vratiti.