Saša Pjanić: Najdraže mi je kada ljudi u mojim fotografijama vide i ono što meni nije bilo na kraj pameti

U Etnografskom muzeju u Zagrebu 5. rujna 2023. otvorena je izložba „Djeca OKO nas - To je naše, na to smo ponosni“. Riječ je o suradnji virovitičkoga fotografa Saše Pjanića i Društva „Naša djeca“ koje je urodilo izuzetnim kulturnim bogatstvom, svojevrsnim hommageom tradiciji uklopljenoj u današnjicu. Više o projektu rekao nam je sam autor.

Prije svega, od srca čestitam na izložbi „Djeca OKO nas – na to smo ponosni“ koja je nedavno otvorena u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Oni koji imaju djecu redovito govore da su djeca zjenice oka svojih roditelja ili pak da ih čuvaju kao oko u glavi. I tvoje fotografsko oko brižno je spojilo djecu s očima, igrajući se riječima. Što označava naslov izložbe?
- Hvala na čestitkama i hvala što je vaš portal posvetio mjesta ovom projektu. Prvi dio naslova, „Djeca OKO nas“ bio bi zapravo krovni naziv koji se odnosi se na ciklus projekata započet još pretprošle godine u suradnji sa Savezom društava Naša djeca Hrvatske, a pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. Zadanim temama i na kreativan način, medijima fotografije i pisane riječi, on govori o djeci. Teme mogu biti različite, a dosad smo ih obradili dvije, nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj 2022. godine i ove godine, hrvatska kulturna baština i identitet. „To je naše – na to smo ponosni!“, dakle, podnaslov je moje ovogodišnje izložbe fotografija iz ciklusa „Djeca OKO nas“ koja je, uz Savez društava Naša djeca Hrvatske kao nositelja projekta, ostvarena i u suradnji s Etnografskim muzejom Hrvatske.

Kako je došlo do suradnje s Društvom „Naša djeca“ i Etnografskim muzejom?
- Mogao bih si dozvoliti čak i malo ironije pa reći kako je za sve zaslužna pandemija izazvana virusom Covid-19 ili u najmanju ruku aplikacija Zoom koja je prije nekoliko godina i meni povremeno bila češći alat od fotografskog aparata. Na jednoj fotografskoj radionici koju sam u ljeto 2021. godine održao putem spomenute aplikacije upoznao sam tajnicu Saveza društava Naša djeca Hrvatske, gospođu Snježanu Krpes. Kada je krajem iste godine Savez aplicirao na natječaj Ministarstva znanosti i obrazovanja za dodjelu sredstava, Snježana i voditeljica za odnose s javnošću te projektna asistentica Lana Kassim kontaktirale su me s prijedlogom o suradnji. Zajedno smo osmislili fotografski projekt „Djeca OKO nas“ s temom nacionalnih manjina u Hrvatskoj, prijavili ga, za njega dobili sredstva, a ostalo je povijest. Suradnja s Etnografskim muzejom u Zagrebu išla je također preko Saveza društava Naša djeca Hrvatske, s obzirom na to da su oni i zamislili čitav ovogodišnji projekt na temelju partnerstva tih dviju institucija i takvog ga prijavili na natječaj.

Tradicija je snažan motiv koji prati sve fotografije. Je li bilo lako povezati neka prošla i sadašnja vremena?
- Nije. Za razliku od prošlogodišnjeg projektnog zadatka vezanog uz nacionalne manjine i osobnu, fotografsku interpretaciju teme kroz dječji imaginarij, a koja je išla glatko, ova tema zadala mi je mnogo razmišljanja, čak i glavobolje kako je uopće učiniti vizualno opipljivom, a onda, po mogućnosti, i jasnom. U stručnom i konceptualnom smislu, mnogo je pomogla suradnica na projektu i autorica koncepta izložbe i uvodnog teksta, etnologinja i muzejska savjetnica Katarina Bušić, izborom motiva, lokacija te kontaktima. Svejedno, domišljanje ili, bolje rečeno, eksperimentiranje s vizualnim izričajem trajalo je i mjesec dana nakon početka snimanja, sredinom veljače ove godine. Problem mi je zapravo zadavala prva izložba fotografija „Djeca OKO nas“ iz 2021. godine. Fotografski je bila izuzetno uspješna, a i osobno, kao autor, neizmjerno sam zadovoljan i ponosan onime što sam tada uspio ostvariti. Baš zbog toga, inhibiran bojazni da ne ponavljam isto, a da čitava priča na kraju bude autentična i uvjerljiva, mučio sam se dugo s „dobitnom kombinacijom“. Na kraju, 12 priča odlučio sam uprizoriti širokokutnim kadrovima interijera odabranih na 12 lokacija širom Lijepe Naše. Prema koncepciji kolegice Katarine Bušić, ispalo je da su to uglavnom muzejski prostori, no, usuđujem se reći, u mojoj fotografskoj interpretaciji, nisam im pristupio kao dokumentarnoj faktografiji, već sam od njih nastojao napraviti prostor dječje igre, nešto poput Ježeve kućice. Je li ta kombinacija uistinu dobitna, ne znam. Po prvim reakcijama posjetitelja s otvorenja izložbe, čini mi se da ipak je. Najdraže mi je kada ljudi u mojim fotografijama vide i ono što meni nije bilo na kraj pameti.

Kako su mladi modeli, odjeveni u nošnje i s tradicijskim rekvizitima u rukama, reagirali na proces nastajanja fotografija?
- Odlično! Danas klinci znaju pozirati jer mnogo toga vide i prate u virtualnom svijetu, pogotovo na društvenim mrežama. U najmanju ruku obožavaju se fotografirati. Opet, povlačeći paralelu s prvom svojom izložbom iz ciklus „Djeca OKO nas“, ovdje je mnogo više djece bilo uključeno u kompoziciju. Fotografije o manjinama iz 2022. predstavljaju individualne priče jednog dječaka i jedne djevojčice ispred svake od 16 nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Ovdje su kompozicije brojale od dvoje pa do deset, pa čak i više djece, a narativ im je zapravo kolektivan – identiteti, baština. Osim toga, trebalo je osmisliti, da se poslužim terminom iz dramske umjetnosti, mizanscenu kojom će svi ti mali likovi ispričati neku priču, a ne ih samo pošlihtati pred kameru. I sve je to nastajalo na licu mjesta. Na kraju nije bolio prst od okidanja, već glava od naprezanja. Ovo nije izložba o narodnim nošnjama, već o baštini u kontekstu vremena u kojem živimo koju sam pokušao prikazati kroz dječji imaginarij. Interijeri, dakako nose simboliku, ali semiotički izazovni su i na primjer barbika obučena u prigorsku nošnju, baka koja svoja dva koljena fotografira mobitelom ili pak Legenda o Picokima uprizorena u Lego kockama. Ne samo da su se klinci znali nositi s rekvizitima. Oni su ih sami i osmišljavali.

Ova izložba predstavlja kulturni identitet Lijepe Naše. Koji te se njezin dio najviše dojmio?
- To je najteže pitanje! Teže i od onog 7. pitanja. Da ne spominjem onu pitalicu-uzrečicu s majkom i njezinom djecom.

Proputovao si, možemo reći, cijeli svijet. Čime se možemo podičiti što je baš autentično i naše, ono što nemaju druge kulture?
- Bogatstvo raznolikosti na izrazito malom prostoru. Kada se malo zasitiš onoga što ti je pred nosom, u potragu za promjenom ne moraš avionom na drugi kraj svijeta. Doslovno možeš otpješačiti ili se odvesti biciklom i tako pronaći osvježenje koje će ti na kraju i ono pod vlastitim krovom učiniti zanimljivijim.

Da se referiram na drugi dio naslova izložbe, postavit ću jedno teško pitanje: čime se ti u Hrvatskoj ponosiš?
- Ljudima. Sa svim njihovim manama i vrlinama. Oni su ti koji život u Hrvatskoj čine lijepim.

Dokad možemo pogledati izložbu? Hoće li se ona seliti na neku drugu lokaciju? Možda doći u Viroviticu, gdje također uspješno djeluje Društvo „Naša djeca“ Virovitica?
- Izložba se može pogledati do 17. rujna u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Ideja i jest da ona, tj. one, uključujući, dakle, i prvu izložbu iz ciklusa „Djeca OKO nas“ koja je obišla već nekoliko lokacija, a uskoro će gostovati u Vrginmostu, budu putujuće. Bilo bi mi neopisivo drago kada bih obje jednom postavio i u Virovitici.

 Fotografije: Mirko Cvjetko i Lana Kassi