Victor: “Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s Tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod rupe tvoje, amen”. Lili: “Prije svega, Victore, kaže se plod utrobe tvoje”. Victor: “Možda, ali je manje slikovito!”. Replike su to što otvaraju jednu od europskih, najkontroverznijih drama s početka prošloga stoljeća, tekst što će postati i ostati kamen međaš u temelju modernog dramskog pisma, mišljenja i osjećaja teatra.
Nastao na tragu beskompromisnosti i slobode misli i jezika baštinjenoj od velikana francuske književne tradicije poput Rabelaisa, stvoren u duhu i satkan na poetici jednog Jarryja, komad “Victor ili djeca na vlasti” Roger Vitrac, pjesnik i dramatičar, piše 1928. godine, još nije napunio ni tridesetu, u prosincu je i praizvedba u Parizu, u kazalištu što ga je osnovao sa drugim velikim pjesnikom i kazališnim revolucionarom, Antoninom Artaudom. Nimalo slučajno, teatar nazivaju po Alfredu Jarryju, svom prethodniku u anticipiranju avangardnog, nadrealnog i apsurdnog kao okosnice svog poimanja kazališta - desetljeća što će uslijediti, osobito početak pedesetih godina u europskom teatru ta avangardna stremljenja prepoznati će kao vlastita i dati im neka nova značenja, imena i djela.
Malograđansko licemjerje
Kazalište Virovitica, u sezoni 2015/2016, također na Virkasu, Virovitičkim kazališnim susretima, izvelo je legendarnog “Kralja Ubua” Alfreda Jarryja, duhovnog pretka Victorovog, tada režiju potpisuje Samo M. Strelec, a dramaturgiju Dora Golub. Jarry taj nevjerojatan komad piše kao dvadesettrogodišnjak, praizvedba je također u Parizu, u prosincu 1896. godine, Vitrac će se roditi tek za tri godine i krenuti pravcem što ga je, kao preteča dadaizma, nadrealizma, futurizma i svih tih novih pravaca i umjetničkih događanja i osjećanja svijeta i zbilje Jarry već koncem XIX stoljeća anticipirao.
Jubilarni, 15. Virkas donio je i Rogera Vitraca, odnosno njegovu sjajnu dramu - farsu - grotesku “Victor ili djeca na vlasti” rađenu u koprodukciji sa Kazalištem lutaka Zadar, gdje je početkom ove sezone i premijerno odigrana, u režiji Roberta Raponje, ujedno i dramaturga predstave. Komad je igran u dobro poznatom prijevodu Vjenceslava Kapurala, skladatelj je bio Igor Karlić, scenograf Leo Vukelić, scenski pokret potpisuje Andreja Kulešević, a kostim i oblikovanje lutaka gošća iz Rumunjske Carmencita Brojboiu.
Zagreb pamti “Victora…” u Dramskom kazalištu Gavella davne 1974. godine, u režiji Dine Radojevića, a u Zagrebačkom kazalištu mladih postavio ga je prije 13 godina gost iz Sarajeva, redatelj Haris Pašović.
Zadarsko-virovitička izvedba nova je mogućnost da se iz današnje perspektive i doba prepozna i otkrije tajnovitost i začudnost te izuzetne dramske tvorevine i da joj se udahne novi teatarski život, da se približi senzibilitetu i današnjeg gledatelja.
Već prve replike, što je lako uočiti, ocrtavaju kojim smjerom i putem Vitrac vodi svoje likove, sa devetogodišnjim Victorom na čelu. Mjesto i vrijeme događanja autor striktno precizira: Pariz, stan obitelji Paumelle, 12. rujna 1909. godine, između osam sati uvečer i ponoći. U ta četiri sata on će, zahvaljujući najviše opažanjima svog mladog junaka, ali i kroz ponašanja drugih aktera, njegove majke i oca, djevojčice Esther, njenih roditelja i gostiju na zabavi, jer upravo tog dana Victor slavi svoj deveti rođendan, razotkriti splet mračnih obiteljskih tajni, bjelodano iznijeti pod svjetla reflektora vanbračne veze, ismijati uobičajene predstave o nedodirljivosti vojske, generala i mitskih ratnika, poigrati se crkvenim dogmama, raskrinkati maske malograđanskog morala i licemjerja kojim se okružujemo - a sve uz neodoljivu komiku farse, ponekad i groteske uronjene u apsurd, nadasve poetikom nadrealnog.
Razgovor o smrti
Robert Raponja, uz svesrdnu pomoć izvanrednog glumačkog angažmana, nezaobilazan doprinos glazbe Igora Karlića, a nadasve raskošan i fascinantan kostim i lutke Carmencite Brojboiu, predstavu sažima u nekih 75 minuta - no nitko od antijunaka ove nesvakidašnje kazališne pripovijesti nije zakinut, svatko ima svojih pet minuta slave, svatko svoj jezik i znak, govor i gestu, ritam i tempo bilo da se govori bilo da se pjeva, čak i lutka povremeno dolazi do izražaja, oneobičavajući izvedbu utisnuvši joj specifičan pečat i značenje. I sve je tu utkano: i stari dobri Rabelais, inačica njegovih po prenemaganju i preuveličavanju čuvenih junaka Pere Ubu (“Ubu Roi” Alfreda Jarrya), ali i naznaka ništa manje poznatih scena i prizora iz budućih drama jednog Ionesca, pisca što će smiono i originalno nastaviti taj trend u godinama koje će stići.
Kada se Victor zapita: “Tko sam ja zapravo? Jesam li se preobrazio? Zovem li se ja još uvijek Victor? Zar sam osuđen na sramotni život sina razmetnoga? Odgovorite mi! Jesam li utjelovljenje poroka i kajanja? Ako je tomu tako, onda radije smrt, nego nečasnost, radije tragičan usud sina razmetnoga!”, onda to više nisu samo riječi jednoga devetogodišnjaka, ma kako pametnoga i bistroga, onda je to pitanje koje bismo svi mi sebi morali postaviti želimo li živjeti časno i pošteno. Ili, kada se pojavi zagonetna, tajanstvena Ida, poput neke nedokučive vile u crnom iz svijeta bajki među čija će se koljena Victor smjestiti, neminovno je povesti razgovor o smrti, Ida kao da je nagoviješta. Victor će reći: “Moja smrt ne može dokazati godine koje sam proživio. Umire se u bilo kojoj godini. Evo vidite, možda ću baš večeras umrijeti kako bih potkrijepio sumnju…” jasno je da ništa više nije kao prije, smijeh postaje nekako zamrznut, zaleđen, poput prizora koji se povremeno zamrznu, ukoče, crna ptica smrti preletjela je pozornicom…
Djeca na vlasti
I tako sve do onoga trenutka kada Victor uviđa da je na svijetu bilo mnogo genijalne djece, da je Herkul još u kolijevci davio zmije, Pascal kao mali otkrio zakone Euklidove geometrije, Mozart kao dijete uveseljavao glazbom publiku, a Isus Krist, čim se rodio, bio proglašen Sinom Božjim, trenutka kada će i on izreći svoju konačnu istinu: “Umrijeti ću točno na svoj deveti rođendan!”. I to zaista i učini, ostali se ubiju ili bivaju ubijeni, a sluškinji Lili ne preostaje drugo do da na samom kraju zaključi: “Ovo je drama!”. I to ponovi, odnosno otpjeva, tri puta!
Dominik Karakašić u naslovnoj roli Victora vrlo točno i nadahnuto nosi predstavu, prati ga prijateljica iz djetinjstva, Esther, njoj je u komadu šest godina, u alternaciji je igraju Monika Lanšćak/Lucija Matković, to su ta “djeca na vlasti” na kojima Vitrac gradi dramu ugrađujući i sve odrasle: odličan Juraj Aras kao Charles Paumelle, Victorov otac, Anđela Ćurković-Petković prati ga pomno kao supruga Emilie, nezaboravna je sluškinja Lili, igra je Irena Bausović-Tomljanović, tu su i Estherini roditelji, začudni Antoine, takođe ga igraju dva glumca, Nenad Pavlović/Josip Mihatov i nevjerna mu supruga Therese, tumači je Sanja Grgina, vrli general nazalnog izgovora, rola Dragana Veselića i zagonetna Ida koja izaziva salve smijeha nekontrolirano ispuštajući vjetrove, igra je Vjera Vidov, te mala ali upečatljiva epizoda Tamare Šoletić kao liječnika koji se pojavljuje na kraju, kada je već sve gotovo, Victoru se više ne može pomoći, jer on,ako sam kaže, “umire od smrti”.
Klasik avangarde i poeta nadrealizma, veliki pjesnik i dramatičar Roger Vitrac tako se na dostojan način vratio na hrvatsku kazališnu scenu.
