Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Sandra Pocrnić Mlakar: Ne dirajte mi školu!


  Virovitičanka u Zagrebu           Sandra Pocrnić Mlakar           18.07.2010.         3756 pogleda
Sandra Pocrnić Mlakar: Ne dirajte mi školu!

Ukinut će nam Nazore. Kažu da škola ima premalo đaka. Nema tu mjesta sentimentalnostima i cendranju, prizivanju đačkih uspomena. Viši su to interesi, ne možemo mi mali iz naše građanske perspektive dosegnuti te visine političkog promišljanja na kojima se izračunalo da se škola sa 150 đaka, kao i sve manje škole, mora ukinuti jer se s ovako glomazan školskim aparatom ne može u budućnost.

Da mi je netko prije 20, pa i prije deset godina rekao da ćemo tako nisko pasti, ne bih mu vjerovala! Ali eto nas u zbiljnosti kakvu nismo mogli zamisliti ni u najsumanutijim bulažnjenjima o tisućljetnom hrvatskom snu. Toliko o velikim Hrvatima, duhovnoj obnovi, državi koju volimo, svetinji hrvatskog jezika i sličnim iracionalama pred kojima smo morali zamuknuti svi mi koji smo začetak hrvatske države dočekali dovoljno trijezni da hrvatsku šutnju pokušamo razbiti kojekakvim pitanjima.

No, nakon provale da su male škole državi preskupe, treba ipak napisati nekoliko riječi iz perspektive nas koji, unatoč svemu, i dalje mislimo da je pisana riječ pametnija od izgovorene. Po svemu, naime, izgleda da hrvatska pisana riječ ovaj put bezizgledno gubi. Ako to nije uspjelo stranim osvajačima, izgleda da smo na najboljem putu da sami zatučemo vlastitu pismenost i nestanemo u povijesnim bespućima. Ode u vjetar pet i po stoljeća hrvatske književnosti. Jednostavno, ukinut ćemo škole - kako se osvajači toga već prije nisu sjetili!

Nakon što sam se uvjerila da je preko nas već projahalo mnogo više od četiri jahača apokalopse - jednoumlje, rat, senzacionalizam, razni Zagorci, šopingholije, lihvarenja... - prva sam za to da se danas strpimo kako bi nam sutra bilo bolje. No, budući da me okrutna stvarnost sve više uvjerava da na nijedno od suvremenih zala ne znamo kolektivno reagirati kao inteligentna bića, strahujem da ni zatvaranje malih škola - a one u otočkim i brdsko-planinskim krajevima još će se razmotriti - nije osobito promišljena odluka. Nisam ekonomist, ali čini mi se da bi, kao kod mnogih drugih dosadašnjih poteza naše vlasti, privremene uštede bile sitne, a dugoročna šteta golema. Navest ću zato neka kreativna i manje bolna rješenja koja političarima nisu dosad pala na pamet, a bilo bi dobro razmotriti ih kako s rezanjima ne bismo počeli baš na djeci.

1. Žrtvujmo nekoliko za spas ostalih - budući da je ovaj put doista ugrožena budućnost nacije, neka se netko od bogatuna žrtvuje. Objasnimo Vidoševiću ili Sanaderu kako stoje stvari, pa neka iskeširaju za financiranje škola u manjim mjestima, otočkim i brdsko-planinskim krajevima. Ma što je jedan Sanader, kad je budućnost naraštaja u pitanju - da parafraziram riječi prvog predsjednika Hrvatskog sabora. Ali, ne, nećemo dopustiti ni da im padne dlaka s glave, nismo barbari. Obećajmo mu status zaštićenog svjedoka: kućicu s vrtom i komotnu doživotnu mirovinu (ja za nju mogu raditi cijeli svoj vijek i još je neću zaraditi). On neka položi svoju imovinu i kupi budućnost hrvatskoj djeci. Neki su nedavno za tu budućnost ginuli, nismo zaboravili, zar ne?!

Dobro, budući da nas je Šuker gurnuo u novo tisućljetno dužničko ropstvo i unaprijed potrošio doživotne mirovine aktualnih umirovljenika, vjerojatnije je da ćemo morati zamoliti dvojicu, možda čak trojicu da se odreknu svojih zemaljskih bogatstava i pristanu na povlačenje iz javnog života za opću dobrobit. Prije nego što ih otpratimo u njihove kućice u cvijeću, obećat ćemo im podići spomenike u rodnom mjestu, postaviti brončane biste na ulazu u Ministarstvo financija i zahvalno ćemo ih pamtiti dok nam živo srce bije.

Blaža je varijanta, dakako, apelirati na savjest nagloobogaćenih i zamoliti ih da solidarno podnesu teret recesije podmirivanjem svojih zaostalih poreznih obaveza. Slijede također državne počasti - toga barem imamo na bacanje.

 2. Priređujmo godišnje balove s dobrotvornim aukcijama - ... ali ne onakve kazališne, napirlitane vašare taštine, poput onoga koji je jednom organiziran u HNK-u, gdje je potrošeno brdo državne love da bi se pokazivale toalete kupljene isto tako državnom lovom. Treba malo pooštriti pravila igre. Oni koji su se nakamarili moraju pokazati tko može više. Ulaznica za bal trebala bi koštati basnoslovno - tko se želi pojaviti među hrvatskom elitom, neka se isprsi. A na balu bi se priredila aukcija slika hrvatskih umjetnika iz privatnih zbirki. Slike bi se licitirale i onome tko kupi najskuplju dodijelila bi se Povelja hrvatskog bala, koju bi smio ponijeti kući i objesiti na vidnom mjestu. Nakon aukcije, slika uglednog vlasnika iz sigurnosnih razloga trebala bi biti pohranjena u nekom reprezentativnom muzejskom prostoru, kako bi se dostojno zaštitila. A i zato da bi djeca iz otočkih i brdsko-planinskih škola mogla posjetiti muzej i diviti se bogatstvu, stilu i ukusu njihova dobrotvora.

Novcem od aukcije na godišnjim balovima opremali bi se informatički kabineti osnovnih škola koje imaju između 100 i 200 učenika. Sve bi se to hrvatskim kulacima višestruko isplatilo - masa od 100-200 djece sutra će, informatički opismenjena, ravnopravno konkurirati Kinezima i Indijcima na globalnom tržištu. Među njima je barem jedan, možda čak dvojica, natprosječnih koji bi se ionako sami ispilili i vjerojatno otišli raditi u inozemstvo. A zahvaljujući rasplesanim hrvatskim dobrotvorima s godišnjeg bala, ostat će u Hrvatskoj i megauspješno voditi njihova poduzeća!

3. Postavimo profesionalne menadžere u uprave državnih poduzeća - gotovo stoljetno iskustvo na ovim prostorima pokazalo je da je slaba korist od provjerenih političkih kadrova, kao i od partijskih linija koje su oni tobože strogo držali. Barem eksperimenta radi, u državna poduzeća trebalo bi postaviti menadžere sa završenim ekonomskim fakultetom, po mogućnosti odlikaše. Klasična su ekonomska istraživanja pokazala da uspješnost poduzeća ne ovisi o tome je li ono u društvenom ili privatnom vlasništvu, nego o menadžmentu i načinu upravljanja. Onaj tko čita, to je davno pročitao. Uzaludna je, dakle, bila sva rasprodaja, poduzeća su mogla dobro poslovati i kao privatna i kao društvena, samo da je bilo više pameti u upravi. No, idemo dalje, treba misliti unaprijed, pa zaposliti one kojima je planiranje posao.

Profesionalci bi znali zaustaviti nekontrolirano curenje love i preusmjeriti dobit u proizvodnju. Osim što bi osiguralo egzistenciju za zaposlene i njihove obitelji, uspješno poduzeće višestruko bi koristilo zajednici: čak bi se i osvjedočeni luzeri uvjerili da se u Hrvatskoj može živjeti od vlastitog rada, pa bi se manje bavili smišljanjem načina da se okoriste na račun državne blagajne. Također, uspješno poduzeće trebalo bi kvalificirane kadrove, pa bi se dodatno povisila motiviranost djece u otočkim i brdsko-planinskim krajevima da završe školu koju im njihova država velikodušno financira.

Očuvani okoliš, obilje vode, blizina Mediterana, susret kontinentalne i mediteranske klime - to je bogatstvo koje trebamo svi naučiti cijeniti. Nešto mi govori da bi najbolje to mogla znati cijeniti djeca koja se školuju u otočkim i brdsko-planinskim krajevima, jer bi nakon završenog školovanja mogli nastaviti uživati u svojoj zavičajnoj idili, a istodobno sudjelovati na interkontinentalnim video-konferencijama upravnih odbora multinacionalki. To je budućnost koju ne bismo trebali olako odbaciti zbog sitnih karijerista čiji motivi završavaju kad napune vlastiti džep. Oni koji gledaju malo šire i malo dalje dugoročno su u prednosti. A najbolje je od svega što se takvi vrlo jednostavno razvijaju - i to baš u školama! U Hrvatskoj je tako već stoljećima, iako se pokazuje da to neki (političari!) nisu ni znali.

4. Birajmo političare kakve želimo - Jest, malo je takvih među ponuđenima, ali ako ne izaberemo onakve kakve želimo, dobit ćemo onakve kakve zaslužujemo. A takvi nas dosad baš nisu usrećili. Ne zaboravimo - političari trebaju služiti nama, a ne obratno i naša je građanska dužnost da ih oblikujemo po svojoj mjeri.

Dosad smo se već trebali oprostiti sa socijalističkim zabludama da političari rade za opće dobro. Naš je mladi kapitalizam već ohoho punoljetan i trebalo bi nam biti bjelodano da među političarima ima svakakvih, pa i onih koji se politikom bave samo zato da bi se okoristili. Nije lako razlikovati ove od onih, što pokazuje i praksa demokratski iskusnijih zemalja. Ali nismo valjda najgluplji narod na svijetu, možemo mi to...

Ovako bi to moglo izgledati: mirna, uređena država, u kojoj pristojno i dobro žive pametni ljudi. U srcu Europe, između Alpa i Jadrana, ne bi nam ničega nedostajalo - dovoljno je vode i plodne zemlje, da bismo mogli organizirati modernu i naprednu poljoprivrednu proizvodnju i postati izvoznik hrane za cijelu jugoistočnu Europu. Organizacija života u malim gradovima po mjeri čovjeka pokazala bi se idealnom za razvoj moderne, čiste industriji i proizvodnju vrlo cijenjenih preciznih telekomunikacijskih uređaja, dijelova za automobile i tekstilnih proizvoda u malim proizvodnim pogonima. Proizvodili bismo nadaleko cijenjene autohtone delikatese, poput pršuta i suhih rajčica i osvajali gurmanske medalje kvalitete na svjetskim gastronomskim natjecanjima. Talentirani smo i vrijedni, pa bismo radili poslove koje volimo i uživali unoseći organizacijske i proizvodne inovacije i osvajali okolna tržišta svojim dobrim idejama i dosjetljivošću. Naši inženjeri smišljali bi inovativna tehnička rješenja iz područja ekološke energetike, a dobra poslovna politika i razrađeni sustavi napredovanja postali bi nadaleko poznati i pročuli bismo se kao ekonomsko čudo, zemlja koja je u nepunih deset godina, unatoč beznadežnim dugovima, svestrano razvila svoje potencijale i postala uzor u regiji.

Zahvaljujući vrhunskim liječnicima i prosvjetnim radnicima razradili bismo uzornu zdravstvenu zaštitu za sve i osmišljen, stimulativan sustav obrazovanja i brige za mlade, kvalitetno obrazovanje na uglednim sveučilišnim institucijama te promišljen sustav skrbi o starijim osobama, uz mnogo volonterskog sudjelovanja i dobrosusjedske podrške.

Sljedeće je pitanje, naravno, kako do tog cilja. Svašta smo već pokušali, stvari se sporo pomiču, sve su brojniji zanimljivi prijedlozi da se počne pošteno raditi. Izgleda da smo doista sve druge mogućnosti iscrpili.

5. Građanski neposluh - Naše je demokratsko pravo izraziti svoje neslaganje s odlukama vlasti i takve akcije uvijek izazivaju dosta medijske pažnje. Tako su zvonko odjeknuli prosvjedi poljoprivrednika u traktorskim kolonama ili pak straže u Varšavskoj. Tu se nikakvo rješenje u pravilu ne nazire, ali barem se osvještava problem kod inertne većine. Zato je dobro barem povremeno posegnuti za takvim metodama, tek toliko da se vlastodršci ne umisle da su im stolice čvrste.

Razmotrimo li prijedlog štednje na školama - osobito na onima, opet ću citirati, u otočkim i brdsko-planinskim krajevima - dobivamo dojam da se netko domislio zatvoriti pipu tamo gdje će šteta biti najmanja. A to je, dakako, u pasivnim krajevima, gdje je stanovništvo najrjeđe i gdje su perspektive ionako slabe. Nismo, dakle, u našoj građanskoj Hrvatskoj svi jednaki, jer dok djeca u Zagrebu uče balet i sviranje na lutnji, u nerazvijenim mjestima preskupo je za njih grijati učionicu i plaćati podvornika. Što bi onda tek rekao mali Indonežanin u potleušici na sjeveru Sumatre?! Kakve su tek njegove šanse da se uključi u globalnu tržišnu utakmicu, ako civilizacija ne može doprijeti ni do mališana iz Kozje Glave u srcu Europe!

Budući da smo već svašta pokušali, predlažem građanski neposluh koji bi se sveo na rad i zalaganje - ma gdje bili. Pa ako budemo dovoljno uporno i marljivo radili, generacijama, dakako, a ne danima ili tjednima, osmjehuje nam se nada da ćemo jednom namiriti apetite povampirenih moćnika ili da će Tahiji barem dovoljno ostariti tako da im dosadi jahanje narodu na grbači, pa će se povući u oaze svojih otoka u privatnom vlasništvu, a nas pustiti da dišemo. Hrvatska je bogata zemlja, trpeljivog i marljivog naroda, koji je navikao i na gore. Budimo optimisti, kao što bi rekao Ante Tomić.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

zzzz
20.7.2010. 8:46
ali zašto se u županiji otvaraju nove škole, a postoće ukidamo???????
ivan2
19.7.2010. 1:55
Za bilo što sve je preka jer novaca jednostavno nema . Znamo isto da toliki broj općina ne treba jer uludo troše novce i svi šute. Jednostavno se moramo učiti da treba štedjeti dok se nešto ima a kada nema , onda nema. Mislim da budemo provodili još nepopularnih mjera i da je ovo početak koji budemo trpili ili nas neće biti . Slažem se da smo u školi eksperimentirali ali tu je to što imamo a to je malo!


Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: