Početkom mjeseca navršila se godina dana od izlaska kolumne Etika svakodnevnice. Kako nemam priliku svoje vjerne čitatelje počastiti rođendanskom tortom koristim ovu prigodu tek da se zahvalim svima koji su mi dali podršku, kao i onima koji su me redovito obasipali oštrim kritikama.
Obzirom da je ovoga puta riječ o jubilarnoj kolumni odlučio sam da tekst bude nekako svečarski, krajnje optimističan i pozitivan. Nešto što spada u rubriku dobrih vijesti i vedrog razmišljanja. Čim sam tako odlučio, odmah sam znao da ću pisati o samoupravljanju. To mi je ionako draže nego secirati nečija lopovska posla i analizirati raznorazne prostote.
Doduše, vrline i mane imamo svi, ali sveukupni dojam koji čovjek ostavlja je uvijek stvar samoupravljanja. Ne socijalističkog, nego osobnog…u smislu vještine upravljanja samim sobom. Upravo tako. Tim riječima i tim nazivom. Stoga, svi koji misle da samoupravljanje nema budućnost, varaju se. Prije možemo reći da bez samoupravljanja nema prave budućnosti. Ne mislim to samo ja. Jednako tako misle i neki drugi. I ne samo da misle, već tako i uče one na kojima svijet ostaje.
Bio sam nemalo iznenađen kada sam prvi puta čuo da studenti menadžmenta na “Sathya Sai Institutu viših znanosti” u Indiji imaju u programu samoupravljanje. U prvi tren sam pomislio da se radi upravo o onome na što nas ta riječ asocira. Čak sam se malo i nasmijao na tu vijest, nostalgično se prisjetivši naših jeftino rasprodanih dionica na tržištu koje nam sada preuzimaju Amerika i Europska unija. Bio sam siguran da je riječ o nečemu što je na tragu nekadašnje razmijene znanja i dobara sa ovom nama nekada veoma bliskom i prijateljskom zemljom.
Ali onda sam dobio u ruke prijevod jednog govora iz rujna 1991 kojim se rektor ovog uglednog sveučilišta, Bhagavan Baba, obraća svojim studentima. Iz dijela kojeg prenosim bilo je sasvim razvidno da to nema veze sa nama.
“Na M.B.A. studiju (Master of Business Administration) uči se o raznim područjima
managementa (upravljanja) - financijskom, marketinškom, itd. No najvažnije područje
proučavanja, važnije od svega navedenog, je ‘self-management’ (samoupravljanje).
Kako će onaj koji ne može upravljati samim sobom upravljati bilo čim drugim?
Stoga je ‘self-management’ osnovni preduvjet.”
Nakon što sam pročitao cijeli govor (u kojem se ima pročitati još mnogo toga zanimljivog) konstatirao sam oduševljeno da se u potpunosti slažem sa ovom tezom. Nego kako drugačije, rekoh sam sebi. Od uvijek sam vjerovao da je samoupravljanje dobra zamisao. Tamo gdje se dobro samoupravljalo uvijek je vladalo blagostanje. Znao sam da ono zbog toga ima i svoju budućnost. Jedino što nisam znao u kojem obliku bi ga ponovo jednoga dana trebalo oživjeti.
Sada mi je to sasvim jasno. Mislim da je ovaj model kakav se ući na M.B.A studiju Sathya Sai Instituta viših znanosti, jednako prihvatljiv za sve države, sve kulture i sva društvena uređenja. I ne vjerujem da bi netko imao išta protiv toga da se ozbiljno porazmisliti kako ga uvrstiti u programe naših odgojno-obrazovnih institucija.
Stanje u Hrvatskoj danas, ovu potrebu čini hitnom. Sve više je odlikaša, a sve manje onih koji se znaju vladati.
