Slaba točka, novela u nastavcima
Samoubojstvo, 20. dio
Prethodna poglavlja
Bila joj je mama. I Ona je bila mama. I morala je mamu slušati dok je bila mala. I sada mora mamu slušati jer je mama stara. Pa nema smisla. Poštovanje je poštovanje! A ŠTO je s Njom?! Kada će Ona imati komadić neba za sebe? Svijet je ostario. Postao svijet starih. Ni Ona nije više u cvijetu mladosti. Kako se uopće može nadati da će imati vremena za sebe? I za Njega? Čak i ako dođe! Čak i ako joj kaže da ju voli! Čak i ako želi provesti život s njom! Koji život?! Vrijeme nije na njenoj strani. Mogla se samo nadati vremenu bez vremena i prostoru bez prostora.
Što joj je uopće trebalo da joj upadne u život. I da ga razbuca. Kao da je spoznavanje sebe nešto važno. I čemu uopće služi? Napravio je nered i ostavio ju u neredu. I nije ga bilo briga. Možda i je. No, to ništa nije mijenjalo na stvari. Nije se više mogla resetirati. Život je bio igra, no ona tu igru nije znala igrati. Pridržavala se krivih pravila. Pokušavala odustati, vratiti se ili preskočiti. No, jedino izvjesno je bilo to da više nije bila svoja, nije više bila ničija. A najmanje Njegova.
Činilo se da je došlo njeno vrijeme da ode. Njena razmišljanja da njen život više nema nikakvog smisla i da više nikome nije potrebna vodila su je u nedozvoljene vode. Znala je da je samoubojstvo najveći grijeh. Oduzeti život sebi, život koji je Dar od Boga značilo je nezahvalnost. A ta nezahvalnost se kažnjavala. Imala je prilike izbliza gledati kako se sin njenog bratića pokušao ubiti. Zbog kockarskih dugova. Na sreću, nije mu uspjelo. Zatim, taj isti njen bratić se pokušao ubiti. Na sreću nije mu uspjelo. No, nedugo zatim je preminuo od zatajenja srca. Srce ga je izdalo jer se prije toga on odrekao srca. Samoubojstvo je grijeh koji nije željela natovariti svojoj djeci. Taj se grijeh prenosio i ni sama nije znala kada i u kojoj generaciji bi se ta greška ispravila.
Suprug joj je govorio da im je to u familiji i da sada razumije njeno ponašanje. No istina je bila da ništa nije razumio. Pogotovo ne Nju. Suprug je samo slagao priču koja se uklapala u njegov sustav vrijednosti i njegove istine. Ona se morala osjećati krivom. I to je to. Kako god pokušala srediti svoj život, uvijek je izbijao neki razlog zbog kojeg se morala osjećati krivom. I kako god bi duboko padala i koliko god mrak bio gust, pomisao na Njega podizala ju je i Ona bi iako teškom mukom ipak koraknula nazad prema svjetlu i životu.
Nakon što je gotovo pola noći provela kidajući svoje zapise i rukopise konačno se bila prepustila umoru. Ujutro je bila svjesna da neće sama moći izaći s tim na kraj i hrabro je rekla svom suprugu: „Kad si ionako sve organizirao, molim te odvedi me liječniku.“ Istog trena se okrenuo i otišao po uputnicu. Već slijedećeg bila je na saslušanju. Kad se vidno uzbudila iznoseći što joj se događa, liječnica joj je dala tabletu za smirenje.
Rasplakala se i na pitanje da li je možda razmišljala o samoubojstvu, odmahnula glavom i ispustila tiho „Ne!“ Vjerovao je u Nju. Znao je da će biti bolno. Za oboje. Ali znao je da ga ona nikada neće iznevjeriti. Bila je nesigurna u sebe, zbunjena, ali osjećao je da ono što dijele može jedino zauvijek trajati. Bilo je toliko snažno. I nenadano. Samo ih je ošinulo. I Ona u svojoj djetinjoj naivnosti željela je sve odmah. On, mudriji, znao je čekati. Metamorfoza je duga.
Bila je još zelena. Jednog dana dijelit će punoću života zajedno. Ali ona to još nije znala. Gubila se u svojim strahovima. Što joj je trebalo?! .. a trebalo je!!! Znala je ona to jako dobro. Sve njene molbe bile su uslišene. No, kako se iz pozicije sumnji i straha odjednom prebaciti na visoke frekvencije ljubavi, razumijevanja i međusobne povezanosti.
Odbijala je svaku pomisao koja bi joj govorila da je to doista stvarnost. Njena stvarnost. Njihova stvarnost. Ovdje su bili jedno radi drugoga. I lagala je. Lagala da nije njegova. A više nije mogla pripadati ni kome drugome. Istina, nije bila svoja. Ne. Tek je to trebala postati. A On joj je pomagao. I bila mu je zahvalna, istodobno želeći sve i bježeći od svega.
