Samodošli, nova knjiga Petra Fehira u nakladi SINKO instituta - četiri potresne priče o prognanoj djeci bez skrbnika

Virovitički Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje (SINKO) u svojoj je nakladničkoj djelatnosti početkom kolovoza, nakon Posljednjeg izvještaja posljednjih Židova Virovitice Ljube Runena Weissa (2020.) i zbirke pjesama Zlatka Kovačevića Saxe Ego ipak (2022.) izdao novu knjigu – zbirku priča Samodošli pjesnika i pisca Petra Fehira (1955., Grbavac kraj Grubišnog Polja). Virovitičkoj čitalačkoj publici Fehir je poznat po nastupima na kultnim Rolicerovim umjetničkim večerima u caffe baru Cug na Željezničkom kolodvoru. Objavio je osam zbirki poezije i proze, napisao desetak dramskih predložaka za kazalište Kocka koje je osnovao i vodio, autor je jednog kratkometražnog filma, igrao je u tri kratkometražna i jednom dugometražnom filmu, objavljivao je u mnogim zbornicima i časopisima.

<<< Petar Fehir: Hrvatska je imala mnoge fantastične kazališne grupe i rado smo učili jedni od drugih
<<< Petar Fehir: Ako ne možeš izbaviti nas od sna

Zbirku Samodošli čine četiri priče o prognanoj, raseljenoj i izbjegloj djeci koja su bez skrbnika iz ratom i ekonomskom krizom zahvaćenih zemalja, pristigla u Švedsku: Sinkor, dječak bez glasa, Fisken, dječak koji je vidio naranče, Runida, dječak koji je došao dva puta i Da Vinci, dječak koji je ostavio rukopis. Fehir je, radeći kao pedagog s tom djecom, prikupio njihove tužne sudbine i pretočio u djelo snažnog emotivnog naboja.

Prema podacima koje autor navodi u uvodu knjige, u Švedsku je samo 2015. godine došlo 35 tisuća djece bez pratnje, pretežno dječaka. Najčešći razlozi za bijeg iz svojih domovina su prijetnje, smrt hranitelja, otmica, strah da će postati djeca-vojnici, prisilni brak, zlostavljanje ili trafficing, ilegalna trgovina ljudima. Prema UNICEF-u osam od desetero anketiranih je izjavilo da su bili seksualno iskorištavani na putu prema Europi.

Istraživanja pokazuju da je takvoj djeci već po dolasku utvrđena visoka prevalencija posttraumatskog stresnog poremećaja, anksioznost i depresija. „Nerijetke su poteškoće sa spavanjem, prehranom i koncentracijom, a zabilježene su i suicidne misli i samopovređivanje. Ono što im je zajedničko je odvojenost od roditelja, obitelji, jezika, kulture i stila života koji su do tada živjeli. Posebno je problematičan početak, period dezorijentacije u susretu s novom zemljom, novim jezikom, novom kulturom, novim načinom života“, piše Fehir.

Priče su pisane u formi stiha jer, kako je to primijetila lektorica i recenzentica, dr.sc Kornelija Pinter, Fehir je u književnostvaralačkom smislu poznatiji kao pjesnik pa se u takvoj formi osjeća sigurnim i lakše može izraziti svoju misao. „Fokusirajući se na detalje iz života djece koja ni kriva ni dužna bježe iz domovinâ, Fehir nam golim okom očitava surovost njihovih patnji u nesnađenostima i dezorijentacijama te nas kroz književno-dokumentaristički prikaz uvlači u nazočnost bremenitim djetinjstvima. Moguće tumačenje ovakve forme pisanja jest želja autora da kratkoćom stiha uputi na mogućnost prekrajanja bilo kojeg sadržaja u bilo koju formu. Drugim riječima, možda je crno obojenu društveno-socijalnu tematiku, makar formom pjesme, moguće rasvijetliti. Ili, ako ta nemirna djetinjstva glavnih likova imaju samo očaj, gnjev, zebnju i bunt možda im oblik stiha nađe mirno postojanje, eto ovako, među nama“, objašnjava Pinter.

Drugi recenzent, pisac Radovan Dožudić, primjećuje kako je riječ o originalnom djelu već od samog naslova jer, samodošli je nesumnjivo nova riječ te da je teško formulirati formu Fehirovog djela jer ono može biti i priča, i roman, i esej i poema. „Pitanje migranata već je odavno ispolitizirano, a politika se, već po vokaciji, bavi grupom i javnom sferom. Pojedinac je sporedan, kao i njegova intima. Fehir tu čini reset. Njegovi junaci imaju ime, vlastitu priču, izgubljen zavičaj i nepronađen novi smisao“, dodao je Dožudić.

Tema kojom se Fehir bavi, kao jedan od onih samodošlih jer i sam je, ne svojim voljom doselio u Švedsku i dijelio imigrantsku sudbinu, vrlo aktualna. Hrvatsku su preplavile rijeke ljudi, muškaraca i žena, koji svoj bolji život pronalaze među nama. Povod za bijeg iz svojih zemalja možda nije istovjetan junacima ove knjige, ali problemi s kojima se suočavaju u susretu s novom kulturom približno su slični. I zato je ova knjiga došla u pravi trenutak. Pred hrvatskim društvom je veliki izazov pomoći da se stranci što prije, bezbolnije i uspješnije prilagode novim uvjetima života. Tko zna koliko je Sankora, Fiskena, Runida i Da Vincia među nama?

„Odgovor zemlje domaćina nije uvijek jednoznačan“, piše Fehir u uvodu i prenosi dilemu radi li se ovdje o adaptaciji ili integraciji. „Mišljenja su podijeljena. Uglavnom humanitarni pristup ponekad se miješa s ekonomskim. Posebno u kriznim vremenima, I posebno u vremenima demografskih oscilacija“.