"Ne dirajte u mlade, jer oni nisu nimalo krivi. Njihovo ponašanje i svjetonazor samo je posljedica. Krivnja za sve ovo nasilje, lažnost, površnost, otuđenost i trivijalnost leži isključivo na odraslima. Tu je uzrok! Budimo pošteni i priznajmo to, a onda počnimo i nešto mijenjati."
Tako kaže Borna Lulić, mladi profesor filozofije i autor vrlo edukativnog romana Povratak vitezova, koji metodiku odgoja i obrazovanja vidi (slikovito rečeno) kao strasnu vitešku borbu između dobra i zla – gdje pobjeda i viteška čast pripada samo onima koji jašući kroz život u duhu ljudskih vrijednosti, uspiju zadržati jedinstvo misli riječi i djela.
Mnogi odrasli skloni su reći da je to utopija, ali važnije od toga je svakako činjenica da profesoru Borni vjeruju mladi, koji njegova predavanja na zagrebačkoj Brillijant akademiji prate s velikim zanimanjem i pažnjom.
A PAŽNJA mladih nije šala…To je veoma ozbiljna i komplicirana stvar… Pažnja prikuplja informacije, informacije stvaraju slike, slike stvaraju osjećaje, osjećaji stvaraju karakter. Dijete u kojemu danas raste ljubav, sutra kada odraste dijeliti će ljubav svima oko sebe – na ponos i čast svoje obitelji…za dobrobit prijatelja, sugrađana…domovine i nacije.
Biti svjestan ovog METODIČKOG procesa, najveća je vrlina svake zrele i ODGOVORNE odrasle osobe. Kao roditelji i učitelji, združeni u Jedno, takvi ljudi čine glavni Stožer za obranu zemlje…svih gradova i sela…na svakom pedlju svoje domovine... Jer jedino što sve nas može ugroziti smo mi sami – opterećeni nekim ružnim slikama koje smo pobrali u mladosti.
Ljudski je biti slab, čak i onda kada ta ista slabost znači pokleknuti pred vlastitom vjerom koja uči ljubavi i oprostu – ali tu istu slabost nitko nema pravo prenositi na svoju djecu.
Zato jedina prava ratna viteška komanda u ovim nemirnim mirnodopskim uvjetima glasi: Odgovorni naprijed, ostali STOJ!
Treba ju izgovoriti jasno i glasno…usmeno i pismeno…na svim jezicima i pismima koji postoje u ovoj državi…Jer veoma je važno skrenuti PAŽNJU da ljubav ne poznaje granice, i sve koji tako misle treba pozvati naprijed i propustiti u PRVE borbene redove.
To je jako bitno, iz prostog razloga što slika i ton iz prvog reda uvijek izaziva najveću pozornost. Zato nije isto jesmo li bliže ili dalje od glasa mira, ljubavi i razuma.
A kako to izgleda kada djeca imaju sreću da je prvi red do njih potpuno normalan, govori i jedan divan metodički primjer iz osnovne škole Siniše Glavaševića u Borovu naselju, zabilježen u jednom šestom razredu perom vukovarske književnice Ivane Šimić Bodrožić:
Sav razgovor je bio toliko afirmativan i pozitivan u smislu suživota, a završen je tako da je jedan od učenika ispričao svoje iskustvo koje bi trebalo, po mom mišljenju, stajati na ulazu u školu: ”Između nas nema nikakve razlike, ja treniram košarku sa Hrvatima, i jedina razlika među nama je kad mi kažemo srećno, a oni sretno, mi trojka, a oni trica. I kad netko nekome udari 'faul', nikad ne kažemo da je to zato jer je netko Srbin ili Hrvat, samo mu damo ruku i podignemo ga.”
Tog dana iz škole sam izašla puna pozitivnih osjećaja, smatrajući kako uz djecu tog šestog razreda ovaj grad ima šanse za bolju budućnost.
I zato je obrazovanje za obraz (gdje su ljudske vrijednosti stopljene u misli riječi i djela) pitanje smisla i temeljnog opstanka čovjeka - rekao bi prof. Lulić.
