Sama

Konačno sama. U djeliću sekunde kuća je utonula u tišinu, uranjajući sve dublje poput kamena bačenog s obale, odbačenog samo stoga što je kamen.
Tišina stvorena u trenu, kao majstor zaustavlja misli i emocije, trudeći se stvoriti prostor za predah. U meni je sve potonulo, moje tijelo osjeća umor koji nije fizičke prirode, time je još teži. Malo po malo, svaka briga kao da se budi i izranja, još jasnija, još bolnija.
Tišina je progovorila, u meni odzvanjaju strahovi i život se u hipu pretvara u noćnu moru.
Ne mogu vjerovati da sam još nedavno bila u braku, pomirena sa suprugom, kojeg više nema no što je prisutan, i dvoje zdrave djece. Do jučer moj je svijet bio poznato i sigurno mjesto.
Tek sada shvaćam da sam se kretala poput mjesečara u strogo zadanim okvirima.

Danas više ne znam da li sanjam ili sam budna, gdje završava horizont prepoznatljivog.
Tko sam ja?

Sarkazam i gorčina zapeku me toliko snažno da se trgnem nalik ranjenoj zvijeri. Negdje na pola puta vrisak se zgusne i poput ohlađene vodene pare u zraku, spusti se niz obraze.
Četrdeset godina život se kretao zadanim smjerom, poput lekcije iz udžbenika. Vjerovala sam, jednostavno sam vjerovala u sve što sam izgradila. Moj je život bio tako prepoznatljiv, tako siguran…tako moj.
I tada se pojavila ..ona. Tko je ona? Zar je to bitno? Čak ni naša djeca nisu bila toliko bitna, toliko «velika», da bez nje ispune njegovo srce, njegove misli. Ponekad se osjećam toliko neznatna, toliko nebitna, toliko….nemoćna. Taj osjećaj je tako snažan da uguši svaku riječ koju bi eventualno u određenom trenutku možda i izgovorila.

I tako se gledamo, ja i moja djeca, poput troje izgubljenih u prostoru i vremenu. A dani prolaze. Podignem pogledam i shvatim da se u ovih pola sata samoće vrijeme promijenilo. Prestalo je kišiti, sunce je sramežljivo provirilo, razmičući oblake poput nevidljive ruke pred početak kazališne predstave. Smiješim se i plačem iščekujući dugu i osjećam više no što shvaćam da je nastupio trenutak da zakoračim. Ja znam da će me život sačekati. Ipak, osjećam se nesigurno kao i prvi put pred pokretnim stepenicama u robnoj kući, ali kao i tada shvaćam da moram zakoračiti ukoliko želim stići na sljedeći kat.