Znanost je racionalna kategorija koja se oslanja isključivo na ljudski mozak. No, što se dogodi znanstveniku, koji cijeli život mozga, kada jedno vrijeme ostane (doslovno) bez mozga? Odgovor je zapanjujući: Tek onda postane svjestan koliko je bio nerazuman! Upravo do ovog paradoksalnog znanstvenog zaključka dolazi ugledni američki neurokirurg dr. Eben Alexander u svojoj knjizi „Dokaz da postoji Raj“. Usuđujem se reći da je ovo možda i najveći razlog zašto je ova knjiga postala svojevrsna „školska medicinska čitanka“ o kojoj se istovremeno priča i šuti. Iako mjesecima prva na svjetskim top listama čitanosti, zadnji je naslov koji možete naći u stručnim bibliotekama znanstvene zajednice.
Razlog tome ne treba pogađati. Knjiga ljudima daje nadu, a znanstvenu elitu ostavlja bez riječi.
Ovo drugo posebno je važno i zaslužuje da se posebno i objasni.
Do sada je, naime, svako dokumentirano iskustvo u stanjima tik do smrti imalo svoje znanstveno objašnjenje, u kojem su se znanstvenici držali mozga kao pijan plota. Istinitost takvih doživljaja nikada nije bila upitna, ali mjesto radnje (po mišljenju struke) bilo je MOZAK. Bila je to dogma u koju studenti medicine na ispitu iz kliničke neurologije još ni danas ne smiju posumnjati.
Ali ovim slučajem stvari su se znatno zakomplicirale. Ovoga puta mozak se sam izmaknuo iz vlastite znanstvene teorije. Radno nesposoban – isključen u mjeri da nije znao ni sam za sebe, a kamoli da bi mogao proizvesti neku rajsku halucinaciju – ostavio je znanstvenike nek' si sami misle: Odakle izvire svijest koja u trenucima duboke kome nosi u sebi razboritu ljudsku osobnost bez ikakve hardverske podrške sive moždane mase?
Za mnoge znanstvene znalce (kao i nas neznalce) bila je to samo potvrda sumnji koje nisu smjeli izreći javno: da je svijest u bit potpuno odvojena od tijela, da egzistira samostalno i neovisno od ljudskog mozga, tek živeći sa njim u miroljubivoj i aktivnoj koegzistenciji dok dijele isto tijelo. Nakon smrti svatko odlazi svojim putem – mozak u grob, a svijest u Raj (da ne prizivamo Dantea).
Povijest bolesti kakvu je preživio autor knjige (po struci neurokirurg) to upravo potvrđuje:
„Primitivni dijelovi mog mozga koji kontroliraju naše osnovne funkcije, funkcionirali su najveći dio vremena dok sam bio u komi. No kada je riječ o onom dijelu mozga za koji će vam svaki stručnjak za mozak reći da je odgovoran za ono što me određuje kao čovjeka, on nije funkcionirao. …Ono što je s medicinskog stajališta bilo uistinu važno u mom slučaju nije bilo ono što se događalo meni osobno, nego to što se uopće ni na koji način nije moglo ustvrditi da je sve to bila fantazija.“
Neki se međutim nisu predali. U cilju zadržavanja stabilnosti znanstvenog sustava (ne)znanja, izopćili su kolegu iz vlastite Crkve. Kako? Tišinom – o tome se naprosto ne priča.
Ima li takva šutnja ikakvog smisla?
Apsolutno nikakvog. I liječnici koji se toga drže čine veliku pogrešku, ne pridajući dovoljnu pažnju dokumentiranim iskustvima mnogih pacijenata koji su prošli kroz takva mistična stanja.
Za vrijeme svoje prethodne karijere, ni dr. Eben Alexander u tom pogledu, priznaje i sam, nije bio iznimka:
„Što sam više čitao 'znanstvena objašnjenja' o tome što su iskustva tik do smrti, to sam bio sve više zaprepašten njihovom površnošću. No istodobno sam s tugom bio svjestan da su to bila upravo ona objašnjenja koja bih u nekom prijašnjem razdoblju i ja sam neodređeno naveo. …Poput mnogih drugih znanstvenika skeptika odbijao sam čak i pregledati podatke koji su se odnosili na pitanja povezana s tim pojavama. Gajio sam predrasude prema tim podacima, kao i prema onima koji su ih iznosili, jer mi moja ograničena perspektiva nije pružala ni najblažu ideju o tome kako bi se takve stvari uopće mogle događati. Oni koji tvrde da ne postoje dokazi za pojave koje ukazuju na prošireni svijest, usprkos mnoštvu suprotnih dokaza, tvrdoglavi su neznalice. Vjeruju da znaju istinu, a da ne moraju pogledati činjenice.“
No život je ipak najbolja škola. Osobni uvid stečen iz kuta vlastitog doživljaja, u svijesti doktora Alexandera potpuno mijenja pogled na stvar, profesionalno i suštinski.
„U medicinskom smislu to što sam se oporavio bilo je nemoguće, pravo medicinsko čudo. No stvarna priča sastojala se u tome gdje sam bio te sam bio dužan ispričati tu priču, ne samo kao znanstvenik koji poštuje znanstvenu metodu, nego isto tako i kao iscjelitelj. Priča, istinita priča, može iscijeliti isto kao i medicina. …Novosti koje donose iskustva tik do smrti mijenjaju život. No, kad osoba koja je otvorena tim iskustvima upita o tome liječnika ili znanstvenika koji su u našem društvu službeni donositelji odluka o tome što je stvarno, a što nije, i prečesto joj blago, ali odlučno kažu da su iskustva tik do smrti fantazija: proizvod mozga da se zadrži na životu i ništa drugo.
…Ako pacijentu sa smrtonosnom bolešću onemogućite da se pokuša uhvatiti za sitnu maštariju koja bi mu pomogla uhvatiti se ukoštac s mogućnošću smrti, to je kao da osobi koju nešto boli ne želite dati sredstvo protiv bolova.“
Značaj knjige „Dokaz da postoji Raj“ stoga je više od obične priče. Za ovu vrstu literature ona predstavlja prekretnicu u pristupu i doživljaju čitatelja prema mnogim vrijednim djelima sličnog duhovnog sadržaja, kojima je nedostajao opipljiv znanstveno dokaz koji bi skinuo sa njihovih korica znanstvenu etiketu mozgovne fantazije.
Moderni Zapad često je žrtva upravo vlastite znanstvene metodologije koja rigidnim stavom obrane znanstvene istine prečesto ubija nadu na mjestima gdje bi trebalo davati poticaj vjeri, zapostavljajući čak i provjerenu istinu o tom na koji način snaga uvjerenja utječe na naše zdravlje.
Suprotno tome, autor knjige citira Johna C. Ecclesa:
„Držim da znanstveni redukcionizam, sa svojim zagovaranjem obećavajućeg materijalizma kojim u konačnici sveukupni duhovni svijet pokušava objasniti u smislu obrazaca neuronske aktivnosti neizmjerno umanjuje misterij ljudskog života. To uvjerenje mora se klasificirati kao praznovjerje. Mi moramo shvatiti da smo duhovna bića s dušom, koja postoje u duhovnom svijetu te materijalna bića s tijelom i mozgom, koja prebivaju u materijalnom svijetu.“
Ili, kako bi to jednostavnije rekao veliki indijski mistik i učitelj Ramana Maharshi: "U stvarnosti ne postoji ljudsko biće. Postoji duhovno biće koje prolazi kroz ljudsko iskustvo"
Nemojte vjerovati – pročitajte knjigu.
