Ružno i tužno

Kad počnem nešto pisati, ponekad mi se čini, kao da nešto od nekoga «posuđujem»!? I ne rijetko pitam se: «Zar baš to, ili vrlo slično, već netko prije mene nije napisao? Iskreno, nisam uvijek siguran!? Ali, ako je i napisao, pa onda bi to bilo prepisivanje ili blaže rečeno kopiranje. A to bi bilo ružno, pa i sramota, zar ne? Možda bi stoga najsigurnije bilo samo čitati, a ne pisati. Prepisivanje je neprihvatljivo. To svi manje-više znamo. Ali i to još nije najgore. Od prepisivanja, moglo bi biti još gore, kad bi npr. naručio da netko drugi, umjesto mene, nešto napiše, ili pak uradi ( npr. magistarski rad ili ne daj Bože doktorat!? ). A ja, to onda samo lijepo malo pročitam, proučim i potpišem i na kraju branim. Onako, kao svoje, bez grižnje savjesti i odgovornosti!? No, takvo nešto, siguran sam, ne bi mi se moglo dogoditi. Ali kaže mi jedan kolega, ma ne jedan, nego više njih: ima toga!? Čak i navode konkretne primjere!? Mislim si: nesvjesno plagiranje ili ponavljanje nečeg već prije i negdje napisanog, možda bi mi se i moglo dogoditi. Ali potpisati nešto što nisam sam napisao i uradio, kao svoje, to sigurno ne! Čak, što više, potpisivanje tuđeg uratka kao svoga ne bih niti znao kako to nazvati pravim imenom?

Jer to nije: niti prepisivanje, niti plagiranje, niti kopiranje.
A što bi to onda bilo?
E to bi tek trebalo nazvati pravim imenom!?
Možda ZLOPORABA,
          KRAĐA ...?