Bio je petak, kasno popodne, rana jesen, sjećam se kao danas. Sunce je zalazilo uz pomoć ružičastih šlepera-oblaka. Ivana mi je napravila sjajnu frizuru, krenula sam po prijateljicu iz djetinjstva u njezin ured, a cilj nam je te večeri bio Cro a porter. Sve je bilo nekako baš lijepo i fino i sve na svom mjestu. Stigla sam prerano no to me nije zasmetalo jer volim stajati postrance i promatrati ljude. Nije bilo hladno, čekala sam vani. A tada su iz zgrade u kojoj je radila moja prijateljica izašle dvije mlade žene u kasnim dvadesetima. Djelovale su obrazovano, a furale su se na intelektualne haharice. Iz njih je mirisala čežnja za ljubavlju i zajedništvom, hodale su žustro i bile preglasne. „Pa nemoj me j....., neću to!", začulo se poput bojnog pokliča ranjene zvijeri iz usta jedne. I tu je za me svijet stao.
Psovka je poput rajfešlusa koji odluči više ne raditi pa se svijet raspadne i iz rupe počnu miljeti nemani. Popodne više nije bilo tako lijepo i uhvatila me blaga tuga. Moje su haharice-pametnice nestale iza ugla, a ja sam pomislila da će im svakoj, ako im se posreći, trebati bar dvije do tri godine da dovedu u ravnotežu gnjev i snagu, nježnost i toplinu. Nije lako biti žena danas. Časopisi govore o važnosti karijere, seksa i ludog provoda, a prešućuju potrebu za nježnošću, pripadanjem i zajedništvom. Sve je više single žena i muškaraca u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim koji jure i imaju karijere,a ipak ne djeluju ispunjeno. Koji stalno odašilju poruku samodostatnog individualizma, a srce im vapi za obiteljskim životom i mekoćom i mirisom beba koje su kruna svake ljubavi. Ali to ne pokazuju, kao da to više ni ne umiju, kao da ih je sram i kao da bi to bila neka kužna bolest, slabost, nedostatak, što li. A kad više s mirom ne možemo reći „trebam te" i kad više ne znamo graditi zajedništvo, postajemo preglasni, bučni i puni grubih riječi. I užurbani i silno važni zbog posla kojeg obavljamo. A čežnja se gomila. A kad se nagomila i kad je ne uvažavamo pretvori se u bijesnu nemam koja trga i nas i našu okolinu. Pa onda grozničavo jurimo kao da je to zbog hitnosti posla, a ne zbog bezdana nepripadnosti. Tako je to.
Ali kad se bliži proljeće sve oko nas poziva na zajedništvo i tad se neki od zakletih i užurbanih samotnjaka zapitaju jesu li u pravu. Čežnja tad na časak utihne poput zatišja na moru. Taj trenutak valja iskoristiti. (Zaboravite na modrice na duši, one su poput krastica na koljenima kad ste još bili nevješti u preskakivanju gumilastike. ) Osokolite se, ispružite ruku i mahnite obali drugog ljudskog bića, dozovite ga smiješkom i lijepom rječju i svijet će se u trenu pretvoriti u film „Zapravo ljubav" u kojem parovi nalaze sreću nakon brojnih peripetija. Toplina drugog ljudskog bića grije više od svih kreditnih kartica svijeta i bjelosvjetskih tuluma! Koliko znam, nitko još na samrtnoj postelji nije zavapio „Ah, da sam barem još malo duže ostao/ostala u uredu"! Uzmite papir i olovku i napišite „Račun ljubavnih dobitaka i gubitaka". Nemojte varati. Ako ste došli u velik ljubavni minus i stalno vas zebe oko srca, vrijeme je da počnete svakodnevno uplaćivati iznose lijepih riječi i osmijeha. Postanite susretljivi i obazrivi, to su vam najbolje valute. (Susretljivost vam poklanja stabilnost zlatnih poluga, a obazrivost nosi najbolje kamate!). Nikako i nipošto nemojte odmah očekivati brze rezultate, ne govorim o ulaganju u dionice visokog rizika.
Znate kako nam narod kaže „zrno do zrna pogača, kamen po kamen palača" a ja dodajem lijepa riječ po lijepa riječ = srećica. Pogledajte sad molim s koliko ste psovki, ružnih riječi, kiselih izraza lica i grubih otresanja došli u ljubavni minus kod ljudi do kojih vam je stalo. Ne počinjite mi sad molim o njima, pa znate da se ljudi ponašaju loše prema vama samo ako im to dopustite. Sami se moramo izboriti da nas se poštuje - te bitke vodimo sami. Tu smo poput prinčeva koji moraju ubiti zmaja da bi došli do princeze. A zmaj je često kolega/šef/svekrva/šogor koji mrzovolju nose jer ne znaju drugačije. Pa kad i zaviknu znajte da ih je samo strah (rekao bi dr.Freud). I ne dajte se zaplašiti. Ne klonite. U teškim vremenima i prilikama elegancija se sastoji u prisebnom duhu i blagoj i odmjerenoj riječi. Ona je poput meke kašmirske veste koja vas grije i čuva i čini istinskom damom.
Ljubaznost je najbolji oklop, lijepa je riječ vaš štit, a osmijeh najbolja zaštita. U vrijeme u kojem svi jure, dama zastaje. Kad svi viču, ona smireno zbori. Kad svi psuju, ona zna što se pristoji. A pristoji se graditi bolji svijet, mekan poput dječje dekice, istkan od ljubaznosti i staloženosti, u kojem je osmijeh poput lastavice i nježne ružice, poput prve proljetne ljubičice. Sretno vam!
Članak Ružna i lijepa riječ Anike Rešetar objavljen je u ožujku 2011. u br. 8. Proljetni Glorija In Specijal
