Asocijativno, ruža me podsjeća na još nekoliko sličnih koje su mi ostale u
sjećanju. Od onih koje sam vidjela, sve su bile lijepe, ali ova je posebna.
Osim svojih vanjskih karakteristika, ruža sibolizira ljubav, mir, prijateljstvo....u
meni budi toplinu, nježnost i promatrajući je, ponekad se osjećam kao da se
i ja poput nje duboko u duši otvaram. Zamišljena, duboko u mislima, mislima
mi je projurila priča o jednoj prosjakinji...
Evo kako je bilo: njemački pjesnik Rilke boravio je u neko vrijeme u Parizu.
Idući na sveučilište svakog je dana u društvu svoje prijateljice Francuskinje
prolazio vrlo prometnom ulicom. Na tom putu, iza jednog ugla, redovito je sjedila
neka prosjakinja, koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek
na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom, gledajući zemlju. Rilke
joj nikada ništa nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji
novčić.
Jednoga dana, mlada dama začuđeno upita pjesnika: „Zašto nikada ništa ne dadneš
onoj sirotici?
„Trebali bismo udijeliti nešto njezinom srcu, a ne u ruke“, odgovorio je pjesnik.
Sljedećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je
prosjakinji u ruku i htjede poći. Tada se dogodilo nešto neočkivano. Sirotica
je podigla oči, pogledala pjesnika, brzo ustala, uzela njegovu ruku i poljubila
je. Otišla je stiščući ružu na grudima. Cijeli je tjedan nisu vidjeli.
Osmoga dana pojavila se na istom uličnom uglu. Bila je nijema i nepokretna
kao uvijek.
„Od čega je živjela sve ove dane kada ništa nije dobila?“- upitala je mlada
Francuskinja.
„Od ruže“- odgovorio je pjesnik.