Još uvijek u Rumunjskoj! Nakon pitomih sela Fundate i Drakulina dvorca u Branu, dočekao me Brašov. Hotel Casa Chitic u središtu grada bio je pravo osvježenje, a još kad sam čuo da ću imati i stručno vodstvo u liku i djelu Christiana Macedonschija, vlasnika hotela, osjećao sam se kao prava VIP zvijezda. Brašov je turistički grad u Transilvaniji, do kojeg iz Bukurešta nije teško doći jer voze brojni miniautobusi, autobusi i vlakovi. Može se doći i izravnim vlakom iz Budimpešte za dvadesetak eura, a odnedavno imaju i zračnu luku, koja će najvjerojatnije uskoro biti krcata zrakoplovima, što je pravi "vau" za taj kraj. S glavnog gradskog trga pogleda puca na zeleno brdo Tampa (955 metara) s velikim natpisom u holivudskom stilu - Brasov! Čovjek doista pomisli da je u Hollywoodu, posebno kada mu na istom tom trgu donesu račun za eventualni ručak, jer su cijene ipak više nego u drugim krajevima Rumunjske - piše Slobodan Kadić u kolumni Putničke svaštarije Glasa Slavonije.
Dobro sad, nije baš toliko skupo, ali se vidi holivudska razlika. Što se pak hotela tiče, cijene su pristojne, od pedesetak eura naviše, baš kao i svagdje u okolnim zemljama. Sve što je jeftinije, sumnjivo je i postoji velik rizik da vam se neće svidjeti, pa u njega ne vrijedi ulaziti. Moj domaćin Christian pravi je poznavatelj povijesti Brašova i regije, a kao dugogodišnji gradski vijećnik zna i osnovnu problematiku koja pati tamošnji puk. Nakon obilnog doručka i prefine talijanske kave uputili smo se ulicama grada. Kao pripadnik njemačke nacionalne manjine, opisao mi je situaciju da Nijemci (transilvanijski Saksonci) u Brašovu imaju veliku zajednicu i svoju školu. Ulice Brašova pune su cvijeća i prilično šarene. Trg Piata Sfatului kvadratna je oblika i prepun trgovinica, restorana i kavana. I fontana ima svoje mjesto, a pogled na planine pravi je hit, koji zelenom bojom hrani oči, a pluća puni kisikom. Kako je dan odmicao, postajalo mi je sve hladnije, iako smo praktično još uvijek bili u ljetu.
Prije nego krenem na malo povijesti, spomenuo bih i hranu, posebno specijalitet sarmale – rolice mljevena mesa u kupusu, koje naravno podsjećaju na sarmu iz turskih vremena (samo što je jedna naša sarma dostatna za cijeli ručak!). Mljeveno meso s roštilja u obliku divovskih ćevapa naziva se mici, a obožavaju njemačke bavarske perece, koji se obično jedu uz pivo i mađarski kurtoš-kolač, ili u prijevodu - dimnjak (kürtőskalács). Glavna im je poslastica svinjetina, pa često kažu: Uvijek će najbolja riba biti prasetina! Većina terasa u gradu bila je puna puncata, svagdje su primali kartice (a ne kao kod nas, gdje svi vole gotovinu), a neljubazna konobarica u jednom nas je restorančiću čudno pogledala kad smo rekli da bismo naručili samo kavu. Reagirali smo tradicionalno novinarski, ustali smo se i otišli u drugi! Neće mi nitko diktirati što trebam naručiti kako bih nekomu uljepšao dan za nekoliko eura napojnice.
Na brdo Tampa može se pješice (za nogometaše, rukometaše i ostale sportaše i planinare) ili žičarom. Odlučili smo se za drugu opciju, a Christian se nije gasio i detaljno je opisivao povijest Brašova, koju možete pročitati u Wikipediji ili svakoj drugoj enciklopediji. Samo ću spomenuti da je povratna karta oko četiri eura i da dobro provjerite dokad žičara radi. Nemojte vjerovati informacijama na internetu jer su zastarjele...
Ah da, moram ipak nešto reći o povijesti. Na trgu Sfatului nalazi se Stara gradska vijećnica iz 1420., koja je sada muzej, a sam je trg jedan od najljepših u Rumunjskoj. Nešto dalje od njega, nalazi se Crna crkva, ili Biserica Neagra, iz 14. stoljeća, koja slovi za najveću gotičku crkvu jugoistočne Europe. Njezini su zidovi pocrnjeli od velikog požara u 17. stoljeću, unutrašnjost je obnovljena, ali vanjski zid – nije. Ulazak se naplaćuje dva eura, a katkad dopuštaju uspinjanje na toranj.
Dok je postajalo sve hladnije i dok su sove raznosile fenjere, Christian je i dalje pričao o gradskim zidinama. I dan je brzo prolazio, bilo je vrijeme da se uputim na željeznički kolodvor. Moj vlak za Bukurešt već je jurio i te sam noći uspješno sletio na budimpeštanski aerodrom "Ferenc Liszt". Tako završava moj vampirski rumunjski triptih. Još jednom zahvaljujem rumunjskom FIJET-u, koji se pobrinuo da Fundatu i Transilvaniju doživim na najbolji mogući način, i njihovu predsjedniku Stefanu Baciu što mi je posudio pulover da preživim hladne rumunjske noći. La revedere, România!
