Jednog kasnog jesenskog dana, samo ponešto pred dolazak zime razmišljao sam kamo otputovati. Ponekad se stvarno teško othrvati želji za kretanjem, želji onih starih nomada, koja vrije u nama, od kojih smo i mi sami nastali. Poslao sam poruku V.-nu i poslao mu u grubo plan tj. više želju kamo otputovati. Predložio sam Rumunjsku jer sam se sjetio da smo tamo negdje ne baš tako davno uz hladno pivo zagrebačkog Medvedgrada raspravljali o rutama prema Rumunjskoj i Bugarskoj, stoga sam pomislio da bi se to moglo i realizirati. Odgovor je stigao i ubrzo su zrakoplovne karte bile u džepu. Budimpešta-Târgu Mures, letimo u Transilvaniju.
Prekrasan pogled na Trg kralja Tomislava pri izlazu sa zagrebačkog Glavnog kolodvora uvijek me iznenadi, bilo u ljeto, proljeće, jesen ili kao baš sad, u zimu. Ponekad pomislim da mi je to jedan od dražih pogleda, imali to veze sa samim izgledom trga ili samo psihologijom pozitivnog utjecaja Zagreba, jer uvijek dolazim u Zagreb poradi nečeg lijepog, stvarno ne znam. Sjeli smo na vlak i krenuli prema mađarskoj prijestolnici Budimpešti koja je bila prva destinacija na putu prema Transilvaniji. Iznenadio me niski vodostaj Drave na graničnom prijelazu Gyekenes dok sam promatrao krajolik kroz zamazani prozor vlaka. Skenirane su nam putovnice i mogli smo se dalje kretati Republikom Mađarskom. Željezničar sa životopisnim crvenom kapom arhaičnog kroja dao je znak za polazak, začuo se zvižduk i vlak je lijeno krenuo. Prenoćili smo u ugodnom društvu jednog mladog bračnog para na periferiji Budimpešte, odmorili se i krenuli prema zrakoplovnoj luci Ferihegy do koje se lako stiže linijama metroa. Poletjeli smo kompanijom Wizz air prema Transilvaniji, prema onoj mističnoj zemlji koja je nazvana ''Zemlja iza šume''- ultra silvam prema srednjovjekovnim izvorima. Daleka i tajanstvena krila je svoje ljepote, nama neotkrivena, a drugima kao rođena sestra.
Zračna luka Târgu Mures ili Transilvania airport malena je luka koja povezuje Transilvaniju sa ostatkom svijeta. Promijenili smo novac, sjeli u žuti taksi i krenuli prema gradu. Odmah po dolasku našli smo se našim domaćinima Zsofi, Lorantom i djevojkom zaraznog osmijeha Enikö. Ako ste pomislili ''pa kakva su ovo rumunjska imena?'', na dobrom ste tragu da otkrijete prvu tajnu Transilvanije. Naši domaćini su Mađari, transilvanski Mađari. Priča o Târgu Mures je priča o njima, pomalo tužna, ali sa naznakama bolje budućnosti.
Târgu Mures je grad koji se smjestio u dolini rijeke Moriš u središnjem dijelu Transilvanije. Grad se razvio na putu koji povezuje veće gradove Cluj-Napoca i Braşov. Prvi puta se spominje 1332. godine u papinskom popisu pod latinskim imenom Novum Forum Siculorum. Mađari ga zovu Székelyvásárhely ili Marosvásárhely . Kralj Matijaš Korvin 1482. dodjeljuje gradu status slobodnog kraljevskog grada i evo ga i danas, stoji ovdje u srcu Transilvanije i traje i dalje. Moderan, ali sa kraljevskom dušom.
Jedan važan podatak stalno mi je stajao nad glavom kao oblak koji donosi kišu - etnička pripadnost; Rumunji (50,35%), Mađari (46,68%). Do 1918. godine Transilvanije je bila u granicama Austro-Ugarske i eto glavnog problema danas za Transilvanija. Mađari su ostali u Rumunjskoj, u svojim domovima, sa svojim jezikom, sa svojom kulturom, nacionalnom pripadnošću, sviješću, glazbom, imenima i ponosom u državi koja nije zemlja Mađara nego drugog velikog naroda - Rumunja. Šetali smo ulicama Târgu Muresa i učili, slušali smo ono što bi se moglo reći da je jedna strana medalje, slušali smo o životu Mađara u Rumunjskoj. Arhitektura grada uglavnom je austro-ugarska, da ne kažem mađarska, primjer takve arhitekture su prekrasne dvije zgrade - Gradska kuća (1906.-1907.g.) i Palača kulture (1911.-1913.). Ispred tih zgrada nalazi se i jedan rumunjski simbol, rimska vučica koja doji mlade Romula i Rema, simbol je to veza Rumunja i slavnog Rimskog carstva od kojeg prema teorijama korijene vuče rumunjska nacija.
Ušetali smo u veliku pravoslavnu katedralu posvećenu Spasenju Kristovom (1925.-1934.) koja je građena u vrijeme rumunjskog preuzimanja Transilvanije. Zsofi nam je posebno ukazala na mural u katedrali. Seljaci rade mukotrpni posao u polju, no seljak među njima je sam Isus Krist koji dobiva udarce bičem od nekoga tko predstavlja rimskog vojnika. Rimski vojnik nema rimska obilježja nego je obučen u mađarskog vojnika sa crvenim plaštem. Komentar Zsofi bio je:''Ovo je protiv nas''. Na izlasku sam je pitao tko je junak na konju koji stoji na trgu (kasnije sam doznao da je to bio Avram Iancu, rumunjski junak), Zsofi je odgovorila u svom stilu:''Ma to je samo neki lik koji sjedi na konju!'' Kompleksno je pitanje Mađara u Rumunjskoj, raspravljali smo o tome uz ugodnu kavicu u jednom lijepo uređenom baru. Iako na putovanjima ponekad nije dobro raspravljati o politici, razgovor je tekao u dobrom ugođaju. Noć je bila duga te smo se uputili u tradicionalnu mađarsku csardu na večeru. U romantičnoj atmosferi u pozadini restorana čuli su se tihi zvuci cimbala dok su drvene ograde okolo stolove bile urešene siluetama tulipana. Rumunjska je ovom trenutku bila miljama daleko, ovdje se diše mađarski. Na zidu sam promatrao majstorski izrađene ukrasne tanjure koji se rade u blizini Cluj-Napoce. Na stol je stizala hrana; pivo Ciuc svjetlo pivo pitkog okusu, transilvanijski gulaš, krafne s pekmezom od šljiva. No, prije toga smo za predjelo pojeli prepečeni kruh sa svinjskom masti i bijelim lukom i sve to zaliti oštrom aromatičnom mađarskom palinkom (rakijom) iz malenog keramičkog ćupa.
Razgovor sam poveo sa djevojkom zaraznog osmijeha Enikö. Napola kroz smijeh, napola kroz suze, napola kroz nadu pričala je o svom životu. ''Mađarica sam, moj jezik s kojim sam odrasla je mađarski!'' rekla je Enikö. ''No, želim li svojoj Mađarskoj nemam gotovo nikakva prava jer živim u Rumunjskoj, nisam Rumunjka, ne osjećam se takvom jer sam dušom i tijelom Mađarica!'' govorila je u jednom dahu. ''Gdje smo to mi, mi Mađari ovdje? Mi smo nigdje!'' tužno je rekla ove riječi djevojka sa zaraznim osmijehom, mlada intelektualka, socijalna radnica koja govori tri strana jezika i ima kosu plavu, plavu kao lan. Upoznali smo te drage ljude, izašli smo s njima van i pokazali su nam grad i svoj život, kao da smo stari prijatelji. Proslavili smo jedan kvalitetan trenutak u popularnom studentskom klubu uz ples, a kasnije popili nekoliko piva u tradicionalnoj krčmi. Târgu Mures, grad na rijeci Moriš, moderan je grad, u kojem ima problema, ali ima i nade za bolje sutra, jer u njemu se diše kraljevski.
Prosinac, 2011.