Čitam puno i čitam svašta (razne književne vrste) ali mi ipak izmaknu neki „drugačiji“ pisci poput recimo Pavla Svirca kojeg možemo zvati i Željko Špoljar (1975.), jer svoje novinske tekstove i knjige objavljuje potpisujući se s oba imena (ne istovremeno, dakako). Privučena naslovom (i naslovnom fotografijom) „Moj život s Milanom“, s naznakom da se radi o romanu iz suvremenog života (Oceanmore, 2022.), zaključila sam da bi moglo biti vrijedno čitanja – i nisam se prevarila.
Onima koji žive u Zagrebu ime „Milan“ najčešće asocira na dugogodišnjeg gradonačelnika Milana Bandića (1955.-2021.) prema kojem nitko nije bio ravnodušan: ili ga se veličalo ili ga se blatilo, pa se Svirac duhovito (i pomalo bezočno) poigrao njegovim „likom i djelom“. Napisana u prvom licu (jednine) cijela knjiga je prožeta zbivanjima vezanim uz javne ličnosti iz politike i umjetnosti, pri čemu autor ne skriva njihova imena.
Kako zastupam tezu da niti jedna izmišljotina ne može biti „luđa“ od stvarnosti, skoro sam sigurna da se Svirac nije morao previše truditi oko prikaza raznih situacija nego da se usredotočio (u najboljem smislu te riječi!) na „književni“ dizajn (tako sudim na temelju afera o kojima sam čitala u medijima iako tada nisu djelovale tako zabavno). Mada na zadnjoj stranici piše da je knjiga „plod fikcije“ i da je sličnost sa stvarnošću „slučajna“, mogu samo prokomentirati da je imao „veliku sreću“ da je fikcija tako bliska činjenicama (svjedočila sam nekim „slučajnim“ opisanim događajima ). Osim opisa „ljudi i događaja“, Svirac autoironično prikazuje svoj boravak u Parizu kamo je otputovao s kazališnim kritičarom Čadežom (1969.) i ti „pariški“ umeci pomalo „koče“ cjelinu ove zbilja jako duhovite i dinamične knjige („Svirac je uvijek zabavan“ rečeno mi je dok sam krzmala oko čitanja ove knjige).
Budući da Svirac ne preže od uporabe pravih imena, ovo nije „roman s ključem“ jer je sve jasno i „otključano“, a kako smo zapravo mala sredina u kojoj zahvaljujući kolanju informacija „svi sve znamo“, sigurna sam da će i čitateljima izvan Zagreba (koji nisu „metodom vlastite kože“ iskusili razne „huncutarije“ (smicalice) zagrebačkih „celebrities“) ova knjiga pružiti veliku dozu osvetničke radosti
