DHMZ: Oblačno, povremeno s kišom
GLAS, IDS i PGS najavili predkampanju, očekuju dva mjesta u EU parlamentu
DHMZ: sunčano, na Jadranu će jaka bura slabjeti
DIP: Od studenoga kreće edukacija srednjoškolaca „I moj glas je bitan!
UZOR: ministar zaštite okoliša treba biti smijenjen
Zbog blagdana Svih Svetih, Sabor zasjeda od ponedjeljka
Komadina: SDP nema baš previše vremena za popravljanje rejtinga

Robert Roklicer i Virovitica – bila je to ljubav


  Roklicerove večeri           Sandra Pocrnić Mlakar           31.08.2018.         2900 pogleda
Robert Roklicer i Virovitica – bila je to ljubav

Zašto je Robert Roklicer kupio kuću baš u Gaćištu nedaleko Virovitice nikad ga nismo ni pitali – bilo nam je važno da je tu. Jer hrvatski Bukowski donio je izvorni umjetnički duh i ostvario poduhvat kakav se u Virovitici prije njega smatrao nemogućim – iz tjedna u tjedan vodio je umjetnički program u kojem su sudjelovali virovitički umjetnici i gosti iz drugih gradova.

U kafiću Cug na željezničkom kolodvoru recitiralo se, glumilo, sviralo i pjevalo, postavljale su se izložbe, nadmetali su se pjesnici i glumci, okupljeni u kafiću razmjenjivali su osjećaje izazvane stihom i prozom, smijali se i pljeskali… U Cugu se nudilo obilje probrane poezije i proze, novih poznanstava, informacija o drugim gradovima, o novim knjigama i književnim nagradama, mladim piscima… uvijek uz znalačke kriterije i zajedništvo koje stvara razumijevanje ukusa onog drugog. Koliko su nam značila okupljanja oko umjetničke vatrice koju je raspirio Robert Roklicer, još smo svjesniji sad, kad je Robi zauvijek otišao.

Kupovina kuće u Gaćištu bila je odlučujuća i njome je Robijeva virovitička avantura započela paradoksalno i komično, kao da je prepisana iz njegovih priča. Kad je, naime, toga dana ušao u gradski ured za prostorno uređenje srediti dokumentaciju, službenik mu je rekao da ga treba šef. Bio je uvjeren da ga čekaju komplikacije. Skrušeno je otvorio vrata šefova ureda, kad mu je ovaj rekao: „Vi ste Robert Roklicer? Htio sam vas upoznati jer sam čitao vaše knjige!“ Roklicer je ostao bez riječi. „Hej, pa ja to u ni Zagrebu nisam doživio,“ prepričavao je zadivljeno kasnije prijateljima i iz Zagreba i iz Virovitice. Šef u gradskom uredu bio je Dubravko Martić, pravnik po zanimanju, ljubitelj književnosti po vokaciji, kasnije na Virovitičkim umjetničkim večerima prozvan Profesor, jer je svaki tjedan pripremao lekciju iz povijesti književnosti s nekoliko pjesničkih primjera i skicom konteksta u kojem su nastali. Upoznavanje s Martićem u gradskom uredu za Roklicera je bila jezgra iz koje su se zatim širili krugovi, obuhvaćajući sve više novoprobuđenih umjetnika.

Virovitičani, naime, provode svoje dane češće skrivajući svoje talente nego tražeći prilike da ih pokažu. Imaju, doduše, kazalište s dobrom reputacijom, Likovni klub „Nikola Trick“, 140-godišnje pjevačko društvo Rodoljub, muzej u dvorcu i knjižnicu, ali u svakodnevnici inače nema puno mjesta ni za pjesmu ni za prozu. Umjetnost se smatra nepraktičnom, a svaki umjetnički talent beskoristan je i nikome važan, pa se i nerado ističe. Od njega se, uostalom, ne može živjeti.

Ali Roklicer je stigao iz svijeta u kojem je talente demonstrirao strastveno i angažirano – studirao je dramaturgiju, glumio je u filmovima i popularnim tv-serijama kao što je Mamutica, pisao je humoristične, seksi romane i poeziju koja je dobivala odlične recenzije; njegova zbirka priča „Kako se ubiti“ bila je bestseler. I, naravno, Roklicer je vodio etablirano Jutro poezije subotom, najdugovječniju pjesničku tribinu u Europi, koju su osnovali Gustav Krklec i Vesna Parun šezdesetih godina, a održavala se u gostionici u kojoj je sniman film „Tko pjeva zlo ne misli“. Sve su to bile reference koje su i u Virovitici izazivale respekt. No, no nešto slično Jutru poezije Virovitica tada nije mogla ni sanjati. Istodobno, Robert Roklicer sebi nije mogao dopustiti ni nešto puno manje od toga.

Svaki tjedan? Previše je to za Viroviticu – govorili su mu skeptici, ali Robiju se tjedni ritam činio najprimjerenijim. Osnovao je udrugu FRIKK za film, radio, kazalište i književnost, s idejom da se uzajamno podržavaju, i hrabro obuhvatio oba tjedna događanja. Započeo je petkom, a zatim Večer prebacio u subotu. Nakon Jutra poezije, sjedao bi u auto i putovao za Viroviticu, često vozeći i nekog od gostiju kojeg je unaprijed najavio virovitičkoj publici. „Budale i pijance bog čuva. Znači, ja sam dvostruko čuvan“ – objavio bi na Facebooku uz fotografiju zamrznute ceste snimljene kroz zamagljeni vjetrobran. A u Virovitici bi ga čekao zagrijani i osvijetljeni Cug pun nestrpljive publike i izvođača te grickalice i kuhano vino koje bi pripremila Jasna Mališ, vlasnica Cuga koja je svoj, logistički dio organizacije Večeri shvaćala vrlo ozbiljno – razmještala je stolove, prostirala tepihe i uramljivala izreske iz novina i fotografije sa Večeri koje bi zatim ponosno vješala na zid kao svjedočanstvo o umjetničkim trenucima i umjetnicima kojima se pljeskalo u Cugu.

„Drage moje, poštovani moji,“ pozdravio bi sve Robert Roklicer triput pljesnuvši rukama i program bi započeo. „Napravio si čudo“ – govorili su mu sada skeptici jer je postalo očito da su Virovitičke umjetničke večeri uspjele. „Ja ovaj posao radim dvanaest godina“ – odgovorio bi Roklicer ponosno, svjestan da su Virovitičke umjetničke večeri projekt koji nitko osim njega nije mogao ni zamisliti, a kamoli ostvariti. Stoga je na pitanje zašto poezija u kafiću odgovarao – zašto ne?! „Ne postoje norme u umjetnosti pa tako ni u prostoru u kojemu živi umjetnost. Zašto bi se kulturna događanja odvijala samo u centru grada, u 'elitnim' prostorima…? Zar se umjetnost veže isključivo za muzeje, ili knjižnice ili koncertne dvorane? I, na koncu, zašto ne bi umjetnost približili svakome; putnicima, vlakovođama, policajcima, službenicima, običnim ljudima…?“ – govorio je Roklicer u intervjuu za Virovitica.net u povodu starta Virovitičkih umjetničkih večeri.

Među gostima koje je od zime do ljeta ugostio Cug bio je Žarko Jovanovski koji je svojom slam poezijom oduševio Virovitičane. Klavijaturist Milko Kiš svirao je u Cugu kao u Hladnom pivu. Siniša Matasović doveo je pjesnike Stihovnice Siska i pjesnički razgovori trajali su do ranog jutra. Glumac Antun Tudić recitirao je izbor iz svjetske ljubavne poezije. Zvonimir Grozdić iz Lovrana predstavio je prvu knjigu u izdanju udruge FRIKK – zbirku poezije Pigmenti, gostovale su pjesnikinje Antonia Budano, Lili Dimova i Natali Šarić. U Cug je došao Petar Fehir iz Švedske i Mato Pejić iz Daruvara, a za Ingrid Divković, književnicu i blogericu koja je posjetila Viroviticu, umjetnici su pripremili posebno izdanje umjetničke večeri…

No, najveće iznenađenje, možda čak i sami sebi, bili su virovitički umjetnici koji su pokazali kako su očuvali i odnjegovali visoke umjetničke standarde. Autorski i glumački par Igor i Vlasta Golub naizmjence su pripremali interpretacije i vlastite tekstove. Igor Golub je, naime, autor kazališne predstave „Agnus Dei“, dok Vlasta Golub objavljuje hvaljene romane za tinejdžere i svojim je prvim romanom, „O ljubavi, spletkama i svemu pomalo“, osvojila nagradu Zvonko. Još se jedan umjetnički par predstavio na Virovitičkim večerima – Zlatko Kovačević Saxa izvadio je svoju gitaru i kaubojskim baritonom pjevao blues evergreene, a snimka njegove country izvedbe dugo se zadržala na Facebooku. Saxina supruga Biljana Kovačević zadivila je pak izdašnom produkcijom stihova i dirljivih proznih crtica koje je zahvaljujući Večerima počela objavljivati i na lokalnom portalu na Virovitica.net. Bernarda Kermend, pjesnikinja strastvenog stiha i dramatične interpretacije, predstavila se nakon nekoliko nastupa na Virovitičkim umjetničkim večerima i na Jutru poezije u Zagrebu. Boris Kozjak je odvjetnik, ali i nagrađivani umjetnički fotograf, čije su fotografije iz ciklusa „Made in America“ također stigle do „Starih krovova“ u zagrebačkoj Basaričekovoj. Natalija Bajer, profesorica matematike iz Lukača, predstavila je svoju zbirku poezije „U raskoraku“ koju je recenzirala Božica Jelušić. Marina Mađarević, magistra hrvatskog jezika i književnosti i doktorantica na poslijediplomskom studiju hrvatske kulture čitala bi s mobitela svoje pjesme, čak i prehlađena. Dubravko Martić zvani Profesor, nekoliko je Večeri pratio nastupe, a zatim se uključio među izvođače svojim povijesnim pregledima...

No, najvećim iznenađenjem večeri Roklicer je proglasio Zlatka Erjavca Eru, pisca koji nikad ranije nije pisao. Potaknut Virovitičkim umjetničkim večerima Erjavec je počeo bilježiti humoreske i od tada svaku je večer istrčavao kako bi pročitao barem jednu svoju priču, izazivajući gromoglasan pljesak. Na pripetavanju, umjetničkom nadmetanju, čak je sa svojim humoreskama ušao u finale, tako da je profesionalni glumac Igor Golub odnio tijesnu pobjedu s jednim glasom prednosti. Roklicer nije mogao nahvaliti Erjavca – u Cugu ga je predstavljao kao čudo i kao zvijezdu, pa su se počele nazirati i konture Erjavčeve zbirke humoreski koju je Roklicer namjeravao objaviti. Zacijelo su se lako složili oko naslova jer knjiga će se zvati – Žene vole pametne muškarce.

Ponekad bi, osobito u prvim izdanjima Virovitičkih umjetničkih večeri, kad bi domaće umjetnike trebalo ohrabriti, Roklicer sam stao pred publiku i recitirao pjesme. “Čekaj me i ja ću sigurno doći…“ započeo bi s jednom rukom zataknutom u džep traperica, a u Cugu bi svi utihnuli da im ne promakne nijedna riječ. Volio je Konstantina Simonova, Arsena Dedića i Borisa Marunu, dobru poeziju i dobre prijatelje. Tražeći riječi koje najbolje izražavaju osjećaje, emocionalnu inteligenciju, iskrenost i autentičnost prepoznali su se Robert Roklicer i Virovitica. Bila je to ljubav, iako je trajala samo godinu dana.

Vijest o Roklicerovoj smrti munjevito je obišla Viroviticu. Te večeri Cug je bio pun - publika Virovitičkih umjetničkih večeri spontano se okupila u znak sjećanja na Robija. Ispred upaljene svijeće i Robijeve fotografije s crnim florom Jasna Mališ govorila je što su Večeri značile za Cug. Boris Kozjak pozdravio se kratkim aforizmom o zahvalnosti zbog onoga što je bilo umjesto žaljenja za onim što je prošlo. Bile su to kratke, neformalne riječi, kao što je to običaj u Cugu. Zlatko Kovačević Saxa tada je mudro izgovorio ono što smo svi mislili – zbog Robija, Večeri treba nastaviti održavati. I spontano kao što smo se okupili, složili smo se da se Virovitičke umjetničke večeri ubuduće zovu Roklicerove večeri.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Roklicerove večeri



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: