Danas, blagi moj viteže, šutnja tako savršeno obavija otkucaje satova koji su odlučili vrtjeti se cijelo vrijeme na istom mjestu. Kazaljke otele dane. Strah me da bi i napisana riječ mogla poremetiti taj novi poredak. Strahopoštovanje, zauzdao je čovjek vrijeme, i ukalupio ga u svoje normative. Otvorila bih vrata crkvenih tornjeva, i pustila da brojke se prostru po dolinama.
Tada vrijeme koje je prošlo otkad Vas ne ljubim bi možda postalo trenutak. I ne bih skupljala samo u sjećanjima toplinu Vaših usana. Možda bi onda jedina mjerodavna jedinica brojenja raskoraka bila brzina otkucaja u našim prsima, a ne sumnjam da ta 2 bubnja sviraju u istim ritmovima. Preokrenuti sve zakone prirode ne bi trebalo biti teško, barem ne Vama, koji inako svojim osmjesima tjerate da sjene kradu od zore okus da će biti bolje, pa ga vješto spremate u Vaše poglede.
I kada utonem u taj spoj stvarno zagospodarim vremenskim kontinuitetima. Prošli su krjesovi, toplinom podsjećali na Vaše dodire. I neću Vam lagati, dala sam tada prostora suzama, da speru gorki okus daljine koja mi Vas oduzima. Šetate mi stalno po mislima, i tako rado Vas ugošćavam u noćnim satima. Pa Vam spremam mirisne kupke moje čežnje i krepkost potisnute potrebe.
Rado ste viđeni na obroncima gdje zumbuli kradu boju nebu kako bi Vam mogli pružiti satenski dodir na mekoj koži. I nema onog što mi daje većeg spokoja od zvuka Vašeg disanja, spremila sam ga u pregib vrata pa mi se kada utonem u san, javlja poput zvuka valova, blagih žitnih polja, poput mirisa toplog mlijeka nakon dugog traganja. Ne mogu biti hladnokrvna dok se uz Vas privijam ponekad makar samo riječima. Lako palite svaki komadić moga življenja, i posve je sigurno da to ne bi ni pod koju cijenu mijenjala.
Kao uvijek, šaljem Vam svu ljubav, da Vas podsjeti da će jednom ipak svijet mijenjati uvjete po našim pravilima.
