Svladavanje umijeća govorne komunikacije osnovna je pretpostavka uspješne političke kampanje. Retorička pobjeda u verbalnim okršajima, bez obzora je l' se radi o spontanim uličnim replikama ili pripremljenim javnim nastupima, obično je dovoljan uvjet za ostvarenje političkih interesa. U ovoj domeni, govor prestaje biti sredstvo sporazumijevanja i postaje sredstvo uvjeravanja. Jer, u korijenu svake politike uvijek bijaše RIJEČ.
Ali nemaju svi jednako poštovanje prema riječi. Nekad je ona istina, a nekada (i najčešće) običan skup glasova – ovisno o prilici i savjesti govornika. U tom slučaju demokracija postaje često retorička manipulacija.
A sve je počelo još u antičkoj Grčkoj kad su se sofisti, tadašnji javni gradski učitelji, malo zaigrali.
„Najpoznatiji sofisti i od reda vrsni retori bili su Protagora, Gorgija, Hipija, Prodik, itd. Kasnije su izašli na zao glas jer su učili kako, u cilju nadmudrivanja protivnika, retoričkom okretnošću i dovitljivošću slabiji razlog učiniti jačim. Štoviše, išli su tako daleko da su tvrdili da nema razlike između istine i neistine, već da je bitna jedino vještina uvjeravanja. Zbog toga se Platon oborio na njih, jer nisu nastojali istraživati i zastupati ono što je dobro, lijepo i pravedno, već su učili kako manipulirati neukom masom i uvjeriti ih u nešto bez obzira na istinsko stanje stvari.
Sofisti su svojim radom ozbiljno uzdrmali temelje moralnosti pa protiv njih odlučno ustaju Sokrat, Platon i Aristotel. Platon piše o tome kako se njegov učitelj Sokrat izvanrednom retoričkom sposobnošću suprotstavljao relativizmu i skepticizmu sofista u svojoj trajnoj i herojskoj obrani istine i ljudskih vrijednosti, zbog čega je i nepravedno pogubljen.
Sokrat, u Platonovom dijalogu 'Gorgija', osuđuje uporabu retorike za podilaženje i laskanje jer smatra da je njena svrha činiti ljude boljima, a ne ugađati im. U dijalogu 'Fedar' Platon kroz usta Sokrata kaže da govor treba biti poput živog bića – mora imati glavu, tijelo i udove i da govornik mora biti jako dobro upućen u temu o kojoj govori, poznavati tajne prirode i ljudske svijesti.
Retorika je prema Platonu vođenje ljudskih duša riječima, psihagogija, pa stoga govornik mora znati prilagoditi govor vrsti i razini svijesti ljudi kojima se obraća. S obzirom na veliku moć retorike da uvjeri ljude u nešto i oblikuje javno mnijenje, Platon upozorava na opasnost zloupotrebe i manipulacije javnim mnijenjem kroz demagogiju i populizam, te se zalaže za odgoj i obrazovanje govornika, kako u temeljitom i širokom obrazovanju, tako i u praktičnim vrlinama.
Da bi retorika bila istinsko umijeće treba biti utemeljena na istini, jer u protivnom nije ništa više od privida znanja i mudrosti.“ (Branko Zorić, Nova Akropola)
Sagledavajući aktualne političke prilike u kontekst gore navedenog jasno možemo uočiti usporedne karakteristike i vrijednosti koje prevladavaju na domaćoj sceni.
Prateći svake izborne godine tijek političke kampanje, teško je ne zamijetiti da je vještina retoričke manipulacije, od prvih demokratskih izbora do danas, dovedena do savršenstva, što je sasvim pouzdan znak koja vrsta i razina svijesti prevladava u aktivnom biračkom tijelu, ili, u najmanju ruku, igra bitnu ulogu. Ta činjenica zabrinjava više nego sadržaj političkih poruka.
Obzirom da ovu temu analiziramo kao načelno vrijednosno pitanje – etičko i moralno – nema potrebe spominjati imena. Svrha ove kolumne nije prozivanje ničije političke strane, nego da oni sami prepoznaju sebe na temelju jasnih koordinata koje smo naveli u tekstu. Zadržimo stoga posebnu pozornost na prepoznavanje pojave u praksi, obraćajući pažnju na taktiku retoričke obmane.
U cijeloj priči bitan je redoslijed. Najprije ide „njihov“ govor na čistom materinjem jeziku. U kriznom štabu protivničke opcije prati se i zapisuje svaka riječ, a onda slijedi analiza sadržaja i prijevod ključnih dijelova na politički jezik vlastite stranke, tj. na razinu svijesti ciljane skupine poklonika. Tako se, primjera radi, rečenica „volim mamu“, u taboru suparnika prevodi kao „ne volim tatu“. Što ciljana vrsta i razina svijesti shvaća kao izdajnički napad na „oca domovine“ – samo im treba prišapnuti.
Mogućnosti takve manipulacije su naprosto fantastične, i nemaju granice. Ne treba čuditi ako jednoga dana po sličnom receptu osvane ozbiljan zahtjev da se sa hrvatskih ulica skine ime Nikole Tesle, radi njegove skandalozne izjave Srbima i Hrvatima: „Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove.“
Sudeći prema dosadašnjem iskustvu, vrste i razine svijesti za jedan takav scenarij nimalo ne manjka. Logorska vatra je spremna. Samo se čeka politički prijevod: Tesla izjednačio električni potencijal agresora i žrtve.
