Banner
Prosvjednici protiv protuepidemijskih mjera - Dosta je!
Na Festivalu slobode bačena plastična boca na vozilo hitne pomoći
HLK upozorila: Onemogućavanje pružanja liječničke pomoći je kazneno djelo
Beroš: Poštujem slobodu, no ne mogu podržati neznanstveni pristup Covidu
Milanović: Prosvjed je demokracija; odlazak pred domove umirovljenika je idiokracija
Komora medicinskih sestara osuđuje napad prosvjednika na tim Hitne pomoći
Selak Raspudić: U Saboru ćemo otvoriti raspravu o zakonu o diskonekciji

  Fra Ma Fu

Reportažom i biciklom protiv otuđivanja

  Marina Kelava/X alter           03.05.2012.         1521 pogleda
Reportažom i biciklom protiv otuđivanja

Iako se iz današnje perspektive može učiniti da nije bogznakkav pothvat pisati reporaže iz Zagorja ili Podravine, ni danas nema puno novinara koji imaju dovoljno znatiželje i ljubavi prema svijetu i njegovim stanovnicima da bi sjeli na bicikle i proveli mjesece vrludajući na dva kotača tim regijama uživljavajući se i suosjećajući sa životima seljaka, skitnica, prosjaka, Roma i svih drugih na koje naiđe. A danas su bicikli mnogo brži i moćniji strojevi, a i ceste mnogo bolje nego u 30-im godinama prošlog stoljeća, doba kada je živio Franjo Fuis ili FRA MA FU, spominjan u udžbenicima hrvatskog novinarstva kao legenda istog, ali rijetko kada uistinu čitan.

"Išli smo mi često ko dva brata. Ni jedan put nas nije zaplašio, bio to kukuruz, strnište, šuma ili livada, bio blatan ili suh. Mogu reći da smo se upravo bratski zavoljeli. Jednom sam ja njega nosio a drugi puta on mene. Da nisam više puta, no što jesam, pokisnuo mogu zahvaliti samo njemu. Pa ako je kisnuo on, kisnuo sam i ja. Nismo marili za gradove i ljude i skitali smo se dane i dane ko dva beskućnika bez stanovitog cilja. Zanimale su nas razne stvari. Njuškali smo po prirodi, zavlačili se u bijedne seljačke kolibe, klatili se drumovima i poljima čas obasjani suncem, a čas prokisli do kože. Zavoljeli smo zemlju i ljude... I doživjeli smo svašta..." (str. 161), piše tako u zbirci njegovih putopisnih reportaža "Biciklom kroz Hrvatsko zagorje, Prigorje, Podravinu i Slavoniju" koju je prošloga mjeseca izdala Matica Hrvatska Virovitica, izvukavši ovog hrvatskog jacka londona iz zaborava. Tu je skupljen niz tekstova u izboru urednika Ivana Zelenbrza koji su objavljeni u tadašnjim zagrebačkim Novostima tijekom 1934. godine.

Kako sam se i sama često vozikala biciklom po gradićima i selima koje obilazi Fuis, osim promjene detalja, čini se da se iz Fuisovog vremena ili nije nešto puno promijenilo ili je ovaj novinar-književnik imao poseban talent da pronalazi i opisuje bezvremeno. U njegovim naime reportažama, seljaci izgovaraju rečenice što ih i danas izgovaraju seljaci po istim selima, a atmosfera koju opisuje, je i danas sasvim slična, atmosfera tmurnog neba prije oluje, selo koje propada.

Iako je naviknutima na brzinu i nove komunikacije ponekad teško usporiti se dovoljno da se uživimo u iščitavanje Fuisovih opisa, sličice koje opisuju su fragmenti dostojni kao polazište meditiranja o današnjoj civilizaciji. Primjerice, seljak koji je izgubio zemlju jer nije mogao plaćati porez, ali mu je ostala kuća. Međutim, kako je posjedovao nekretninu nije mogao dobiti potvrdu da je dovoljno siromašan da prosi pa je sam zapalio svoju jedinu imovinu u kojoj je gladovao, u zamjenu za prošnju kruha i spavanje uz cestu. Nije li lako zamisliti istu sudbinu danas, ne samo u Hrvatskoj već u cijelome svijetu?

Fuis uglavnom ne procjenjuje ni podcjenjuje živote svojih sugovornika. Već s trinaest godina pobjegao je od kuće i putovao Balkanom s kazališnom ili cirkuskom družinom. Kasnije se školovao u vojno-mornaričkoj školi u Divuljama za vozača hidroaviona i mehaničara, počeo pisati priče i pjesme. Objavio je nekoliko zbirki pjesama, zbirku novela "Tajna svjetionika Svetog Luke", dramu "U ime čovječanstva", napisao niz scenarija za stripove Andrije Maurovića.

Iz novinarske karijere slavno je njegovo prerušavanje u beskućnika i serijal socijalnih reporataža pod nazivom "Niz strminu bijede" koji iznutra opisuje život zagrebačkih skitnica i prosjaka toga vremena. Osim reportaža s kontinenta, napisao je i niz reportaža s jadranskih otoka, održavao predavanja s projekcijama te se smatra i prvim turističkim novinarom u nas.

Putovao je biciklom, motorom, brodom, avionom, i sa sobom nosio fotoaparat. S obzirom da je fotografska baština u Hrvatskoj zaboravljena, njegove se fotografije ne mogu nigdje vidjeti, ali Želimir Koščević uvrstio ga je u hrvatski dio "Povijesti europske fotografije 1900.-2000." urednika Vaclava Maceka iz Bratislave.

Drugi svjetski rat prekinuo je Fuisov novinarski rad, ali je surađivao s partizanama u grupi Galeb te je u jednoj od akcija u listopadu 1943. godine, poginuo kako je i živio, u padu aviona na Plitvičkim jezerima. Imao je tada 35 godina.

Za pisanje reportaže vrijedne da se čita gotovo stoljeće nakon nastanka potrebno je biti novinar, ali i puno više od toga. Potrebna je empatija, potrebno je biti u stanju izaći iz svojih cipela i osjetiti svoju okolinu i pokret oko sebe. Kako današnji svijet pati upravo do ogromnog nedostatka empatije, teško je očekivati da novinarstvo obiluje istim.

Fuisove su reportaže zato vrijedno dokumentiranje tadašnjeg vremena, ali i podsjetnik da je ova sjajna novinarska forma uistinu živjela punim životom u novinama. Reportaža je danas nažalost gotovo nestala iz današnjih medija, a otuđeno čovječanstvo nakon ispiranja mozgova macdonalds novinarstvom i sustavom koji traži "rast" u financijskim brojkama nauštrb svega, ni ne prepoznaje što gubi. Možda tek ove trenutne višestruke krize vrate čovjeka čovjeku i čovjeka zemlji, a onda i novine - reportaži.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Fra Ma Fu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.