Ambiciozni Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS) ne nudi ništa što bi moglo upućivati na to da bi se školska “pedagogija mira” (potpomognuta UNICEF-ovim projektima) mogla uspješno nositi s “pedagogijom nasilja” televizijskih programa. Stoga jedino rješenje vidim u proširenoj reformi HNOS-a koja bi uz postojeće školske programe obuhvatila i programe nacionalnih TV-kuća. Ne po uzoru na boljševičke obrasce, već sukladno etičkim načelima struke, privržene respektiranju sasvim konkretnih znanstvenih spoznaja, koje upućuju na to kada i u kojoj mjeri televizija postaje dobra ili loša igračka za djecu…malu i veliku.
- “Gleda li Vaš sin Vaše mečeve?” – upitala je Mirjana Hrga svoga
gosta Mirka Filipovića u jednoj emisiji Epicentra.
- “Ne! Ne dam mu da gleda. Još je previše mali da bi to mogao razumjeti” – odgovori
naš Cro Cop
Bravo Mirko! – rekoh tada. Ovaj odgovor sjeo mi je kao kec na desetku jer sam samo dan prije toga vodio polemiku s jednom učiteljicom razredne nastave koja je s oduševljenjem spominjala Mirka Filipovića kao nekoga tko bi trebao biti uzor mladima. “Hrabrost, ustrajnost, odricanje, srčanost”…nabrajala je epitete našeg sportskog asa.
“Svakako kolegice, njemu svaka čast, ali bio bih veoma radostan kada se njegovi mečevi ne bi nikada prenosili putem malih ekrana i kada ih djeca ne bi imala prilike nikada gledati, jer iz njih izvlače, najblaže rečeno krive zaključke…najčešće one koji potiču na nasilje.” – pokušavao sam biti uvjerljiv, što mi nije uspjelo. Štoviše, sa tim mojim stavom nikako se nije složila, već mi je replicirala mudrošću koja razotkriva svu lakoću vladanja profesijom: “Kolega, niste u pravu… djeci samo treba lijepo objasniti gdje je granica između sporta i nasilja, i sve će biti u redu.“
Da! Svakako!...kolegica ipak ima pravo…Uostalom, drugo nam niti ne preostaje obzirom da mi nastavnici, kao ni roditelji, nemamo utjecaja na uređivačku politiku naših televizijskih kuća. Jedino moram priznati da u svezi toga imam jedan veliki problem. Naime, radi se o tome da, unatoč tom što imam diplomu profesora fizičke kulture, ne uspijevam razlučiti gdje je ta granica.
U većini ostalih borilačkih sportova to mi poprilično uspijeva, ali, u sportu kojim se bavi Mirko Filipović to mi ne polazi za rukom…štoviše, osjećam se kao u vodama Piranskog zaljeva gdje ima svega samo ne i jasne granice… Doduše, jasno mi je s tehničke strane, tj. kada su u pitanju pravila borbe. Tu nemam nikakvih problema jer sam shvatio pravilo da kada jedan od boraca u ringu (ili kavezu) uhvati svog suparnika za glavu i počne njome iz sve snage lupati o pod, ako ovaj počne tapšati rukom po strunjači onda se tuča (tj. sportski meč) mora prekinuti. Dakle, to pravilo je crta preko koje se ne smije priječi, a u ovom slučaju ta crta predstavlja granicu između sportske i ulične tuče….Dobro, nije to sve… postoje još neke granice. Borci, recimo, ne smiju jedan drugome namjerno iskopati oko…ali ako se desi da jednom od njih oko ispadne samo od sebe dok mu je kolega zadao udarac nogom u potiljak, onda se to ne računa kao prekoračenje dopuštene granice već kao nesretni slučaj u pograničnoj zoni.
Hoću reći kako nisam baš totalno blesav da ne kužim sportska pravila. Daleko
od toga…Ali još uvijek sam zbunjen, jer te činjenica ni malo mi ne pomažu u
pedagoškoj poduci razlučivanja činjenica koje bi djeci pomogle da ne izvode
krive zaključke iz onoga što gledaju.
Kako im, na primjer, objasniti to: zašto se na jednoj strani ringa ili kaveza
ljudi vesele dok samo metar od njih hitna pomoć reanimira čovjeka koji u polusvjesnom
stanju leži na podu, s ozljedama opasnim po život. Mora se priznati da to zbunjuje
i odraslog čovjeka a kako ne bi djecu. Zato je Mirko potpuno u pravu kada svome
djetetu ne dopušta da gleda njegove mečeve.
Ali lako je to kad imamo odgovorno roditeljstvo. Isto tako, lako je situacijom
vladati onda dok dijete ima tri četiri godine pa je u to doba stalno pod nadzorom
odraslih. Što, međutim učiniti kad su roditelji neodgovorni, ili kad dijete
malo odraste? Tko će ih onda zaštititi od svih onih TV programa koje ne razumiju,
i koji ih navode na krive zaključke. I gdje su te granice starosti?
Primjer sportskih mečeva Mirka Filipovića samo je kap u moru, izdvojen tek kao najaktualniji primjer iz programske strukture naših televizijskih kuća koje na suptilan način afirmiraju vrijednosti oprečne načelima na kojima bi se trebala temeljiti jedna osviještena i odgovorna medijska pedagogija svakog civiliziranog društva koje svjesno vodi računa o odgoju svoje djece i mladeži…A takvih programa je mnogo…Toliko mnogo da na cijelome svijetu više ne postoji mjesto nulte tolerancije na nasilje a kamoli u jedno Osnovnoj školi koja se dekadenciji vlastitog društva nastoji suprotstaviti UNICEF-ovim radionicama o odgoju za sigurno i zdravo okruženje u školama. Tragikomično je u svemu tome da im te radionice sugeriraju oni koji istovremeno svojim odlukama i zakonima širom otvaraju prostor medijskim programima koji na posredan i neposredan način sustavno proizvode nasilje.
Psiholozi, pedagozi, sociolozi, etičari…već godinama upozoravaju na ovaj problem, ali njihova upozorenja se uporno ignoriraju iako svi uočavaju da je riječ o veoma ozbiljnom narušavanju sustava vrijednosti s posljedicama od kojih sve više stradavaju upravo djeca.
Slučaj dvanaestogodišnje djevojčice iz Slatine – koji je bio popraćen i na portalu virovitica.net – samo je jedan u nizu takvih događanja sa kojima se škole sve teže nose, jer se prilikom raspetljavanja takvih slučajeva pojavljuju novi prijeteći oblici nasilja u vidu rasplamsavanja sukoba između roditelja djece, a oni su jedini koje bi u ovom slučaju mogli efikasno riješiti problem.
Što dakle učiniti? Ambiciozni, Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS)
ne nudi ništa što bi moglo upućivati na to da bi se školska “pedagogija mira”
(potpomognuta UNICEF-ovim projektima) mogla uspješno nositi s “pedagogijom nasilja”
televizijskih programa.
Stoga jedino rješenje vidim u proširenoj reformi HNOS-a koja bi uz postojeće
školske programe obuhvatila i programe nacionalnih TV-kuća. Ne po uzoru na boljševičke
obrasce, već sukladno etičkim načelima struke, privržene respektiranju sasvim
konkretnih znanstvenih spoznaja, koje upućuju na to kada i u kojoj mjeri televizija
postaje dobra ili loša igračka za djecu…malu i veliku.
A vama dragi čitatelji kolumne Etika svakodnevice postavljam referendumsko pitanje: Slažete li se s navedenim prijedlogom?
Odgovore sa DA, možete prijaviti na telefonske brojeve:
- 01/ 45 69 432 – Saborski Odbor za obitelj, mladež i sport.
- 01/ 45 69 488 – Saborski Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu
- 01/ 45 69 511 – Saborski Odbor za informiranje, informatizaciju i medije
Odgovor sa NE, prijavite na telefonski broj:
- 01/ 63 42 634 – Programsko vijeće HRT-a (u ovom slučaju ne zaboravite ostaviti
Vaše puno ime i prezime jer će Vam sigurno zauzvrat ukinuti TV pristojbu)
- 01/36 00 000 – Direktor planiranja programa RTL televizije
- 01 60 08 323 – Uprava Nove TV
A ja sad hitno završavam ovaj tekst da ne zakasnim na snimku meča našeg saborskog
zastupnika koji je u svom premijernom nastupu za UFC, kako kaže ushićeni komentator
RTL televizije – “demolirao Eddia Sancheza.” Ne bih ja to inače gledao ali se
moram pripremit za debatu sa spomenutom kolegicom.
Za one koji su propustili ovaj spektakl evo dijela te atmosfere koju su prenijeli i neki hrvatski mediji:
“Mirko Filipović već je u prvom meču za UFC privukao u Las Vegas neke od najvećih američkih zvijezda te osvojio divljenje javnosti. Najave o Hrvatu koji «desnom šalje u bolnicu, a lijevom na groblje», opravdao je na najbolji mogući način.
Kada je minutu i pol prije kraja, nakon igre lovice s nedoraslim Sanchezom, sijevnuo legendarni high kick i pogodio glavu nesretnog 24-godišnjaka, u dvorani je nastao kaos.
Proslavljeni NBA prgavac Charles Barkley skočio je sa stolice, vrištalo je desetak japanskih novinara, koji se više ne mogu skinuti s Mirka, a stotine Hrvata sa zastavama našle su novog heroja u borcu iz Vinkovaca.”
I, što kažete?...Informativno, edukativno, zabavno?...Kako kome, jer nije sve niti samo u informaciji, edukaciji i zabavi. Ima tu još nešto.
Pročitavši ovaj izvještaj, koji je portal www.net.hr prenio iz Večernjeg lista,
baš nešto razmišljam: nastavi li se ovako, ima li HDZ šanse na sljedećim izborima?…Podsjetimo
se: Mirko je na listi SDP-a, a njegov program je za sada, koliko vidimo, vrlo
konkurentan. Ako još uskoro dobije i drugu borbu zaredom, SDP će u predizbornu
kampanju ući sa sloganom: “Obadva… obadva…oba su pala.” …a na to su ljudi veoma
slabi.
Zato, dame i gospodo iz vladajuće stranke, obratite pozornost na moj prijedlog
vezan uz referendumsko pitanje. Ono i vama ide u prilog, jer česta ukazanja
Cro Copa na televizijskim ekranima tjeraju vodu na SDP-ov mlin.
