Kazalište Virovitica
Redatelj Samo Strelec o predstavi Svatković: U Virovitici ću ovaj put pokušati nešto što još nisam probao nigdje!
Ravnatelj kazališta zamolio me da napišem nešto o predstavi. Čast mi je u programskoj knjižici biti uz profesora Stamaća koji je sigurno znao sve o tekstu. No što dva tjedna prije premijere reći o samoj predstavi? Ono najzanimljivije ipak još ne znam. Kako će naši glumci „zračiti“? Može li se taj jako stari komad ticati vas, današnjih ljudi? Hoće li vam biti dosadno? Ima li smisla raditi „srednjovjekovnu temu“, uz toliko zabavnih komada na svijetu i na netu? Što Svatković može značiti u našoj sadašnjici? Što s njim danas kad, kako kažu, stigosmo do kraja povijesti i bog je mrtav, dok ljudi „umiru a nisu sretni“ (A. Camus)?
Naučio sam „u školi“ razmišljati na sljedeći način: Svatković nije komad za virovitičko kazalište. Njegova produkcija zahtijeva statiste, spektakularne kostime, zbor, orkestar, tehniku, specijalne efekte … U Svatkovića je pisac upisao oko trideset lica. Premda smo odlučili komad postaviti s cjelokupnim virovitičkim ansamblom, tj. devet glumaca i glumica, ipak je to dosta luda odluka za početak. Zato je vaš ravnatelj - oprostite, ne mogu pronaći kulturniji, a istovremeno točan izraz - zaista „luđak“ koji me izborom tog komada stavio pred nemali problem. Taj problem pokušavamo pretvoriti u izazov, priliku, mogućnost.
Za mene je režija nastavak pisanja drugim sredstvima. Dramski autor je svoje rekao, a mi, kazališni ljudi, sad nastavljamo njegov rad za vas, gledatelje. Želimo napraviti nešto što bi vas se ticalo, dotaklo vas, svidjelo vam se (što god to značilo). Nešto što bi za vas imalo smisla. I ja sam se, pripremajući se na režiju, pitao o mojem smislu u svemu tome i odlučio: u Virovitici ću ovaj put pokušati nešto što još nisam probao nigdje! Još nikad! Iz prošlih suradnji (Woyzeck, Mačka na vrućem limenom krovu, Kralj Ubu) kolege znaju moje kazališne ljubavi, ali i strahove. Zato ću ovaj put promišljati do kraja, ili možda bolje rečeno, do početka, do izvorišta onoga što mislim da kazalište jest. Doduše, to što je za mene u predstavi „novo“, vi kao publika možda nećete ni primijetiti …
U kazalištu radim već trideset godina i sada pokušavam uvesti promjenu u proces rada. Ni u trenutku kad ovo pišem, dva tjedna prije premijere, ne znam kako će ta avantura završiti. Znam jedino da ćete vi, poštovani gledatelji, biti presudni za završetak rada. Ući ćete u svijet pozornice - simbolički, a možda i doslovno. Ili ne.
Za mene je svaka predstava sociološko-umjetnički fenomen. Umjetnički jer o umjetničkoj snazi, vještinama i htjenjima svih suradnika ovisi i realizacija ideje. Sociološki pak zato što sredina koja posjeduje crnu kutiju što je nazivamo javnim kazalištem upravo putem nje može promišljati granice i provjeravati mogućnosti doživljaja svijeta. Kako živimo, svatko za sebe i jedan s drugim, u zajednici? Mora li u životu stvarno biti tako kako jest? Ili bi moglo biti i drukčije? Kako drukčije?
Može se promišljati tako, a može zajednica tu crnu kutiju koristiti i za jednostavnije, zgodnije i komercijalnije stvari, samo za to ne treba trošiti javna sredstva.
U našoj predstavi glumci će, glumeći nešto što je „fejk“ i samim time laž i izmišljotina, pokušati učiniti da vi „dolje“ to osjetite kao da se ne radi samo o igri već nečemu što ima veze s vašim stvarnim svakodnevnim životima. Koliko će oni u tome uspjeti, bit će na vama da odlučite.
Nakon pressice VIRKAS-a u klubu kazališta vaš mi je gradonačelnik rekao da narodu danas treba vjera u nešto. Slažem se s njim. Narod mora vjerovati u nešto. Ja vjerujem da predstava može imati smisla; isto toliko neupotrebljiva i u biti suvišna, kao i poezija, fuga, slika ili kip, dobra predstava za mene najkompleksnije govori o najkompleksnijoj dosad otkrivenoj pojavi na planetu Zemlji - čovjeku. A „čovjek ne živi samo od kruha“, čitamo u nekom prastarom književnom bestselleru.
Zahvalan sam što sam baš u Virovitici mogao isprobati nešto o čemu sam doma već dugo samo maštao. Naša premijera izlazi uoči slovenskog kulturnog praznika. Obilježavamo ga 8. veljače Prešernovim stihovima. U tim stihovima piše da će doći vrijeme kad susjed neće biti vrag, već samo mejaš („ … ne vrag, le sosed bo mejak.“). Hvala, Mirane Hajošu: mi dokazujemo da već jesmo susjedi i prijatelji. Što se tvojeg ludog prijedloga tiče: da, moguće je napraviti Svatkovića u Virovitici jer imaš devet maštovitih glumaca, kao i ostale predane suradnike na pozornici i iza nje!
Samo Strelec: U Viroviticu me dovodi Miran Hajoš sa svojim ludim idejama
